TITANIK NA DUŠI

Ležim na santi leda, vidim samo mjesec kako me gleda.

Plutam na sred dubokog mora, čekam kada će svanuti zora.

Plutam na santi leda, od hladnoće i kosa mi je sijeda.

Ne osjećam prste na rukama niti na nogama,

paralizirana sam kao na lošim drogama.

Mogu samo da pomičem oči i da vidim svoju ugaslu zvjezdu

u ovoj ledenoj noći. Da pokušam ipak da odletim gore ili

da se samo spustim u ledeno more!?

Plutam na santi leda, želim zaspati ali nešto mi ne da.

Oko mene samo voda i mrak, sve što osjećam je stravično hladan zrak.

Kao u titaniku plutam na santi leda, od sigurne smrti spasila me jedna greda.

I sad razmišljam plutajući tako, zar će život da mi se završi ovako?

Toliko još vatre u mom srcu gori, moram da se za život izborim.

Toliko još glazbe svira u tijelu mom, nisam još spremna za nebeski dom.

Još u meni ima žara i strasti, puna sam ljubavi radosti i slasti. Ne, ne mogu sad pasti!

Krene mi suza niz ledeno lice, i ugledam pred sobom lik Bogorodice.

Otopi mi suza trepavicu snježnu, i ja tad prihvatim ovu smrt neizbježnu.

Zatvorim oči i osjetim toplinu suza, upravo se spušta zastor na mojoj pozornici a nigdje aplauza.

Trenutak prije negoli će me pojesti mrak, obrati mi se jedan anđelak. Reče mi ovo:

“Otvori oči draga naša dušice, jer ovo je sve bio SAN, imala si samo jedan izazovan dan.

Bit će takvih dana još puno puta, ali nemoj da ti vjera odluta.

Ustani sada i hodaj kroz dan novi, nije sve crno kao što su povremeni snovi.

Rođena si da letiš a ne da plutaš, i da znaš da sam uz tebe i kad morem lutaš”

 

SADAŠNJI TRENUTAK

Sve što imam u životu je SADA. Imam samo ovaj trenutak koji će uskoro postati prošlost.

Sadašnji trenutak je sve. Ne jučer, ne sutra, samo SADA.

Jer i kad je bilo TADA, isto nam je tada bilo u SADA.

Sadašnji trenutak stvara uspomene koje gledamo na Fejsu i vrtimo u mislima.

Živite što svjesnije sadašnji trenutak, i biti će vam u skladu duševni kutak.

Pažljivo birajte svoje misli SADA, i čuvajte blagoslove koji se zovu vjera i nada.

Život nije jučerašnji dan, niti je sutrašnji san. Život je sada, ovdje i tu.

Kada živiš u SADA, zabranjuješ dolazak zlu.

Ne vraćajte se u priču koja je prošla, samo neka nova je dobrodošla.

Skinite lanac prošlosti svoje jer on je uteg budućnosti tvoje.

Zahvalite predhodnoj priči, zastanite, udahnite i pogledajte na što vam život sliči.

Niti jedna se prošlost vratiti neće, a budućnost je meka i daleka.

Živite u SADA svoj najveći san, i zamislite da imate samo ovaj dan.

Zar bi i tom posljednjem danu dopustili da vam dira u ranu.

Zamislite da imate još samo jedan dan života,

tada bi shvatili da je u sadašnjosti najveća radost i ljepota.

SVEJEDNO MI JE

Svejedno mi je brate mili, što smo jednom “kao” nešto bili.

Svejedno mi je dragi dečko moj, što si pomislio da sam ti samo broj.

Briga me više hoćeš li zvati, ionako ti se mogu samo na pola dati.

Ne zamišljam više kako se ljubimo ispod kiše.

Umorilo se i moje srce vlastite glave, razbila sam o beton svoj pehar ljubavne slave.

Tvoje me riječi jako dave… emocije me gnjave.

Svejedno mi je jer osjećam samo ništa, ne zanima me jesam li ti bila itko ili išta.

Ne tražim više ni krivca vremena je malo, uvenulo je sve ono što je samo za tebe cvalo.

Ne važno je šta je krivo a šta pravo… a voljela sam te… budalo…

Izgubio mi se negdje i tvoj lik, one noći kad sam ispustila pijani krik.

Nisi mi dao ništa, a osjećala sam kao da imam sve, da si tražio odlomila bih si i ruke dvije.

Došla sam do vrhunca tupoće i glupoće, pitajući se kako on to dobija sve što hoće.

Svejedno je stanje iz kojeg nema povratka, ne sjećam se više ni tvojih koraka.

Osjećam se tupo, mutavo i glupo, bacati bisere pred svinje zaista je skupo.

Osjećam se prazno, jezivo i gladno, dodirnila sam u sebe na mjesto gdje je ostalo nešto jadno.

Svejedno mi je jer znam da sam u ovoj praznini već jednom bila,

i nije mi prvi put da propada sve o čemu sam snila.

Svejedno mi je jer znam sutra je novi dan, i da je ovo stanje egzorcizma

kako bi ti izišao iz mene van. Ne zanimaš me više jer znam da sam sve dala

da će ovako ispasti i na početku sam znala. Tko mi je kriv što nisam stala…

…pa pobogu nisam ni ja više mala…

 

Svjetlana Pejić