VRT DUŠE

Kako svoju ljubav u pismo staviti?

Kojoj ptici ga dati, koja zna moj let?

Kako nekog pusti u svoj vrt duše?

Gdje su zidovi od ruže?

Zemlja sačinjena od mira, tu je ocean moje radosti.

Dođe nekad trenutak da se duša odmori od puta ovog svijeta.

Kroz dva mala prozora, oči pružaju svijetlost ovoj duši.

Popne se ona gore, pokuca na ta dva mala prozorčića.

Promatra vanjski svijet okupana u oceanu radosti.

Skakuće gore, dolje… Čas sjedne, čas poleti leptirom sreće.

Vrt duše gdje se brige ruše, gdje ljubav vlada.

Sjećam se, bila si sadnica mala.

U meni si nikla ljubavi mala, skrivena od svakog u srcu mi rasla.

S tobom je sve bilo lako, a nekad bi pala kiša.

Na prozora dva, kapljicama svojim bih prala tugu.

Nisi se dala sadnice mala probijala si kroz zemlju mira,

i kad bi ti naletjela tuga, ti bi je prigrlila.

Svoju tugu si upoznala, podarila si joj osmijeh.

Svakom lošem iskustvu koje si doživjela, ti si jačala u sebi.

Sjekli bi te s riječima, ne bi li te ugušili u bolu svome.

Ti sadnice mala, vjerovala si da tamo negdje postoji ono nešto što liječi,

rasla si da bi pupoljak bila.

Leptiri na krilima su ti nosili sreću, svoj blagoslov ti poklonili.

Sunce ti podarilo nadu, da te uvijek grije.

I kad dođe ti malo kiše, tu je uvijek sunce da te diže, kroz zrake zlatne boje.

Jedna godina prođe, pa druga, treća… Prolazile su godine.

Radost, sreća sa strpljenjem su pratili kako rasteš u pupoljak pravi.

Vrijeme je išlo svojim tokom. Misli su vodile svoju bitku u glavi.

Vjetar se uzdizao gore, ruši sve pred sobom.

Luduje, huji, broji, putuje kroz tunel misli…

Pokušavaju ga zaustaviti, trgovci razni blještavilo vadi iz torbe iluzije se stvara.

Zastane, on padne i vjetar se utiša. Tek blagi povjetarac iz grma se šuška.

Pokušava da pjevuši notu ljubavi on bi da leti.

Tu izađe veliko sunce, da ga grije na svome putu koji je dug,

s njim pođoše leptirići, bijaše to razigrani let pun šarenila.

Leptiri su lahora vodili mirisom radosti do pupoljka…

Note su odzvanjale, iz daleka se osjetila da ljubav dolazi na lahoru vjetra.

Pupoljak je progovorio: “Znam stiglo je vrijeme postat ću velika”.

Odjednom zemlja u njoj je podrhtavala od uzbuđenja.

Listovi su postali zeleni i snažni. Došli su leptiri na krilima radosti.

Tu i stiže za njima povjetarac tako nježan, topao.

Spušta se na pupoljak podario joj miris ljubavi.

Udahnula je život. Otvorila je svoje žute latice.

Podigla glavu visoko, snažno gledala je sunce.

Dodirom ljubavi postala si suncokret mali.

U vrtu duše ti si najljepši cvijet u meni, na tvojim laticama ljubav počinje.

Žuta boja je moja, vođena si da budeš zvijezda svoja.

Zlatnim sjajem ja te pozivam, budi ljubav (moja).

Pogledaj u nebo gore visoko, vidiš li zvijezdu sjajnu?!

Otkrit će ti tajnu da ti si ljubav (moja).

 

STRANČE

Ne usudiš zagrliti, a toliko u sebi imaš dati.

Tvoji osjećaji su visoke nedostižne planine,

ne zna svako put do njih.

U tebi nekad se skotrlja ljubav,

poput kamenčića pada… pada…

Zvuka joj nema i samo jekom odzvanja da ona postoji.

Izgubljeno je tvoje biće.

Čijeg se oblika toliko plašiš?

Koji demon te straši?

Iza kojeg ogledala se skrivaš,

ne bi li ti bilo lakše?

Samog sebe uništavaš u ludilu svome.

Misliš da je to bolje?!

Stapaš se s prazninom,

ostaješ sam sa sobom bitke da vodiš!

 

IZGUBLJENA

Da li je ovo smrt,

Koja me guši?

Disat je sve teže.

Sad mi um pravu dramu.

Strahovi me okupiraše.

Strah po strah.

U umu vrtlog se diže.

Dolaze čudna bića,

Nude mi razne projekcije.

Ne bi li pala na koljena i pustila da strah zavlada!

Vade ružne slike, one bi plesati sa mnom htjeli.

Tijelo mi je poput kaveza, vezana mi duša tamo.

Između četiri zida, u zatvor je stigla.

Glasovi u glavi vrište žele van.

Strahovi su sve bliže,

želim iz ovog tijela van.

O oslobođenju sanjam…

 

Dragana Mirković – Kira