Miris straha. Fantastična fuzija boja osciluje svakom ćelijom. Nastane i nestane. Rodi se i umre u jednom dahu. I onda ponovo. I ponovo. I ponovo.

Samo jedna riječ. Izgovorena,  pa čak i neizgovorena. Jedan pogled. Sakriven, a očigledan. Jedan dodir. Slučajan ili namjeran. Jedna misao brža od očiju. Brža od svega. Kao dodir čestice prašine na mirnoj vodi, koja budi i gasi talase.

Gorak okus u ustima. Na kraju i ubrzani otkucaji srca, opipljivi u svakom dijelu tijela. Da, strah je taj koji nas najviše pokreće. Bolje rečeno, ono sa druge strane straha.

Ta neprestana borba između onog što želimo i onog što se od nas očekuje. Neprestana borba između sigurnosti i rizika. A samo jedan tren odlučuje. Jedan tako mali trenutak u odnosu na veličinu odluke. Kakva god odluka bila.

Njegov dolazak nas u prvi mah raduje. Sretni smo. Više nije bitno šta je odlučeno. Gotovo je. Prošlo je. Nema više. A onda nas očekuje borba sa posljedicama, ili prihvatanje, zavisno od odluke. Tada nema nazad.

Ono što bura odnese, talasi ili progutaju ili izbace beživotno. Zato i jeste strah taj koji nas pokreće. Strah da izgubimo ono što imamo, jureći za onim što nemamo. Strah za sutra. Strah za danas.

Strah za danas bez onog od juče. Strah za danas bez onog što bismo mogli imati sutra. To je ta kocka života. Pazi kako je bacaš! Možda imaš pravo na samo jedno bacanje.

 

Danijela Kuzmanović