Zbirka poezije pod nazivom “Ema: Kad pjesnika zavoliš” druga je knjiga Emilije Vasiljević, pjesnikinje iz Pule, koja će izaći krajem studenog 2012. godine.

TREĆI CIKLUS PJESAMA

“Kao blagost te odjednom 

osjećam, svoje sjene sjenu.”

 

1.

UTJEHA JUTRA

Kažu da negdje
na nebu si.

Kažu i da nebo
dobre uzima.

Kažu.
Govore.
Tješe.

Da vrijeme
rane liječi.

A ja
drhtim i ove noći.

Vučica nesanice,
grize jazbinu žudnje.

Kida spletove vena.

Rovari
mojim
tijelom!

Izlazim na terasu
bosih nogu,
raskopčane košulje,
vlažnih usana.

Još jedna cigareta.

(Ovo je zadnja noćas!)

Gorki, prijeteći svjetionik.
Užareno tjeme očaja.

Još jedna čaša.

Mukli žubor vena
prijeti da se izlije.

Noćas trebam
narkozu spuštenih trepavica:

za krik boli što te nema,
za urlik vučice koja te traži,
za želju suludu, opustošenu,
za moju košulju poderanu.

Samo još jednu čašu.

(Ovo je zadnja noćas!)

Još jednu cigaretu.
Neću više!

Pogledam nebo.

Kažu da tamo si?

(Tamo je zvijezda jutarnja.
I plavičasto srebro praskozorja.)

Varaju se, varaju!

U meni si.

Kao blagost te odjednom
osjećam: svoje sjene
sjenu.

Kao jutro umiveno,
što se iz uzdaha noći
budi –
i svjetlo nudi.

Grad se proteže.
Na prste se propinje.

Jutro je i ljudi su,
osjećam,
mlada prepelica,
u mojim njedrima poderanim.

Iz pepela zadnje cigarete
komeša se ŽIVOT!

…

Umorna vučica
u kutu terase
drhti.

2.

OKUPANI (utjeha ljubavi)

Grgori Ljubav u koritu slasnog
trešnjevog soka.
Nudi se, pjenuša rumenim
mjehurićima želje!
Propinje se u mahnitoj
snazi strasti!

Čeka da se okupamo

Da nas zapljusne
Osvježi ili razboli
Razgali ili u grlu zastane.

Ti i ja;
Majka i dijete; Sestra i brat;
Suze i smijeh; Prevara i laž;
Svetac i skot-
Okupani…Okupani…

Vidamo rane;
Hulimo trešnje
I kažemo: -nikad više!

A ljubav?!

Ljubav milostiva,
o ljubavi ovisna:
Novu kupku slasnog
trešnjevog soka,
iznova, priprema…

Nove kupače čeka!

Pa makar lizali rane
Hulili ljubav
Vidali snove…

Čeka Ljubav…
Čeka:
Da prigrlimo druge
I osjetimo sebe…

3.

A MOGLO JE BOLJE

Idem
pustiti misli
neka ih vjetar
nosi
provjetrava
raščešljava
vrtloži
i
množi

u kose vrba
zapliće

oko oraha
kolo neka
povedu

misli-dodole

one što pjesmom
kišu prizivaju;

na krilu
groma
flertuju,
pa
u
riječi
ulaze
svirepe i mazne:

– slapom svjetlosti
Okupane

Stoimene

I

Bezimene

Bez prokletstva žaljenja
I blagoslova lijepih sjećanja-

Nirvana

Nirvana

Mir

U tihoj glazbi
Nekih dalekih buđenja
Nečijih dalekih požuda
I
Kolopletu
Uzimanja-davanja

Mir

U Brojanicima
Bezglasnih
Molitava
Ponekad i
Nekom
Pogrešnom
Svecu,
U nekom pogrešnom
Hramu,
Često
I
U
Nečijoj
Postelji-
Posve,
pogrešnoj
P o s t e l j i –
Probuđena!

– A moglo je bolje…

4.

SVA NAŠA ČITANJA

Pripremao si nam
„rižu u ružinoj vodici“,
dok sam ti glasno
čitala roman: Jhumpa Lahiri: TUMAČ BOLESTI
(Sad vidim opasku- pročitano 10.11.09.
Utisci, citati, likovi )

I čujem sebe
kako kažem –
od naslova ovih priča
može se pjesma napisati!

– Kladim se da TI sve možeš,
samo se još malo strpi.
Pjenušala su tvoja obećanja
i „kositreni pehar“ je od njih
podrhtavao u mojoj ruci.

Nudio si mi „melem
od Lotosovog ulja“,
dok, „mokro mangovo lišće“
miriše na naša tijela.

Latice „cvjetova hibiskusa“
skupljao-
i govorio  – čekaj me,
još samo ove jeseni.

Hranili smo se „plodovima
indijskog krušnog drveta“.
„Pokrivač nam je od ovčjeg runa,
satkan u planinama“.
Košulje od platna konoplje
močene u našim potocima.

Istog dana, kad si mi
„Kašmirski šal i tucet
Mirisnih sapuna“ poklonio,
(Bilo je to, jednog desetog dana
mjeseca novembra… )
Spoznala sam:
Godinu po godinu,
kao kap po kap
i ja sam svoje čekanje
ispila…

(p.s. ostao je još jedan naslov priče
„ sandalovina“ ),

ali,
to je samo moje sjećanje
na dane naših nježnosti
u ružičnjaku čitanja –
evo ga,
u obući od sandalovine,
i ono se,
na neki dalek put,
priprema.

„I Grimizni polumjeseci
ispod očiju“… ostali su…

Tvojih ili mojih,
danas,
nakon knjige pročitane,
svejedno je.

A  nitko,
tako dobro kao mi,
čitao nije.

    (NAPOMENA: pod navodnicima su naslovi priča iz romana Jhumpa Lahiri: Tumač bolesti )

5.

UTJEHA ČITANJA

   I

Neki su dodiri
Noćas
U pupoljku stiha
Nicali
Do ljubavi na
Prvo čitanje
bujali
Snagom oluje
Riječi
Granali…

Neki su dodiri
Noćas
Kap po kap potekli
I tek
Do dna krčaga
Stigli

Krčaga,
koji je po vodu
već napukao
krenuo
pa se žedan
u suzno jutro
vratio.

   II

Riječ po riječ
kao
suza po suza
slivam se.

Krunica
na stručku
maslačka
postajem.

Na susret s
vjetrom
goloruka se
pripremam.

Nudim ti svoje
zlatno
žuto srce,
dok
Ti,
klobučak
paperjasti-
sjeme svoje
nerođene djece,
vjetru  poklanjaš…

Piši mi!

Pčela sam:
-medenim dahom
čitam te.

   III

Žuto je tuga
za zelenim-

Piši mi!

Zeleno kliktaj
za plavim-

Piši mi!

U plavom miru
čekam te!

U neka modra
sjećanja,
kao
u modru špilju
zaborava
u r a n j a m.

Glavica maslačka
spava,
pčele medene
bruje:
– Akordi
nečije duše!

Pišem ti!
– Čitaj me ili pjevuši…

6.

UTJEHA RIJEČI

U trenu
kad pognem glavu
beznađem otežalu,
na moje
uzglavlje
neki svileni stih
SLETI-

Akordi nečije duše!

Riječi
Nježne i mazne:

Ponekad
Svirepo iskrene

Ponekad
Suzno važne!

Miluju,
krijepe,
utjehu nadanja
nude…

Čitati i biti čitan,
Kao voljeti i biti voljen

Ti znaš…

7.

SAMO PJESMA

Želje se moje
noćas rasanile

Ustreptale
planine optrčale

Komešaju!

Tijesna im moja
košulja,
sedefom strepnje
protkana.

…

Ovo je
nepristojna pjesma!

Nepozvana,
u nježnost tvoju
uplovila.

Evo,
Bosonogu me na
Rijeku odvodiš…

Pružam ti ruke
i već me, osmijehom,
tiho,
u zreli jagodnjak
uvodiš!

Drhtim…

Grliš me i strepnje
u kupku
poljupca uranjaš.

Ukusna i pitka
postajem!

…

Ne brini!

Jagodnjak
uz rijeku miruje.
Haljina
do grla zakopčana.
Ništa
obećavao nisi.

Ovo je
samo pjesma!

-nad mojim željama
bdije!

– niz nju,
iz tvoje nježnosti
lagano
isplovljavam!

Ne žali!

Umjesto naših,
eno,
već se grle
neke sretnije ruke!

…………………….