Zbirka poezije pod nazivom “Ema: Kad pjesnika zavoliš” druga je knjiga Emilije Vasiljević, pjesnikinje iz Pule, koja će izaći krajem studenog 2012. godine. Pjesme u novoj zbirci organizirane su po ciklusima.

PRVI CIKLUS PJESAMA

1.

CVIJET U KOSI

Stihovi tvoji
mislima mojim
vihore
čežnje nam se
preplele

– danima te u kosi nosim!

Spokojan si.

Ne slutiš.

Od prvog čitanja
vinograde ti obilazim.

Čokoti stihova
prepuni zrnevlja strasti!

Sladim se mladim vinom
samo za mene pripravljenim.

Ljubav u čokotima zrije!

Od prvog čitanja
i sama
na svaki oblak po jedan
vinograd sadim.
– u ljubav vjerujem!

2.

VIHOR DJEVOJKA

Tek kasnije, na trgu,
izjasnilo se Djevojče
tamnih očiju.

Nasmijalo se i pletenice
darivalo
Rukama vjetra izniklog
nenadano u praskozorju.

Trči ispruženih ruku!

Prate je njezine dvije sjene

nastale igrom mjeseca i
ulične svjetiljke posrebrene.

Prati je kliktaj reskog
i svježeg jutra.
– Galeb nad lukom kruži.

Mladić se na prste propinje.
Viče.
Zbunjen je.
Iskliznula mu iz zagrljaja.

Djevojka ili vihor?…

Vihor djevojka!!!

I mladić se smije.

Trči za njom!

Još dvije sjene stvorene
magijom svjetiljke ulične
i lune posrebrene.

Drvored palmi,
u strasti prvih ljubavi upregnut,
juri im u susret.

– Radost nad svijetom kruži.

3.

SNAGA

     I

Tiho
bez riječi grlatih
tek
šapat puti

Latice Ruku
si ponudio

Plešem
nezrelo naga
tek
snagom tvojom
ogrnuta

U spletu vena
žubor slobode

Sklanjam mahovinu
sa čela

     II

Rasanila sam
čekaonice
autobusa i
vlakova.

Molim se suncu!
Klanjam  kiši
Suncokretima!

Oblačim crveno i zeleno
Zeleno i crveno!

Ispijam
vatru i noć
i dan
do dna!!!

(snaga u tijelu vrije)

     III

Jezero
na dlanu Ruke.

Kupam se.

Nasmiješena
nezrelo naga
tek
pažnjom
obgrljena:

– snovima rane zaliječila.

-pjesmu pripitomila.

Zaustavila se u padu!

4.

OD PJESME

Rano, jutros, ukrala sam
suncu Zraku, vragu ŠALU,
CVRČKA u njedra stavila
I nisam nigdje kuckala
I nisam nigdje kuckala!

Sad hrlim TEBI
– sva sam u OSMIJEHU
– sva sam u TREPTAJU
– sva sam na nježnost spremna!

Eh, da mi je…

Eh, da mi je
da Ti BOSONOGA na polju
zaigram
da Ti na krilu zadrijemam
da nasloniš glavu na
Moja njedra
Da uho tvoje čuje i RUKE otkriju
Kako mi grudi od PJESME
bujaju.
Bujaju…

– Od pjesme!

5.

PRSTOHVAT SNA

Ruke mi grane masline
u grlu cvrkut ptice.

Tihujem.

Iznad proplanka
naše  čežnje tihujem
Svilom dodira tvojih
prekrivena.

Tvoja sam vrtlarica.

S košarom ubranih poljubaca
dolazim!

Tvoja sam Vidarica!

Mirisno ulje lavande,
za trag brige na čelu.

Rosa s ružinih latica
za sjenu tuge u oku.

More nam postelju
Priprema.

Lagano ćemo ploviti.

Nikuda nam se ne žuri
pod ovom strehom nemira.

Na kutu usne tvoje
smiješak proklijao.

U očima mojim
svjetiljke rasplamsane!

6.

ZARUKE

Mjesec se zvjezdanim
žudnjama napunio
damara svodom nebeskim
ljude u vukove pretvara…

(moj dragi uz more korača)

Plimu i oseku u koktel
strasti pomiješao
Sve se u sve uliva
Nudi žudnjom sirovom

(moj dragi uz more korača)

Orah se stoljetni propinje.

U svakoj arabeski kore

mreškanje.

U svakoj vriježi žile
što ih nad zemljom
nemuštim slivom
račva
– sokovi snage bujaju.

Pod krošnjom sam mu
sklupčana.
Mlade orahe u njedra
prikupljam,
jagodice prstiju zelenim:
-Zelena JUTRA prizivam.

(moj dragi uz more korača)

Postelju nam pripremam
na svili trave mirisne.
Napitak zrelih jagoda
u pupoljku poljupca čuvam:
–  za prvu večeru našu
i  prvi dodir puti…

U ovoj noći ZARUKA

(moj dragi uz more korača)

Jedna se želja Želji obećala.

7.

AKO SE SRETNEMO

Ako se ikada
budemo vidjeli
neka to bude
spuštenih trepavica
u neki suton
plavi

Ako se ikada
budemo dotakli
neka to bude
otvorenih želja
u neko svitanje
rumeno

Vjetar
pokrivač neka
nam bude

Ruža
uzglavlje strepnjama
našim

Ako se ikada
budemo sreli,
prepoznat ćeš me
po Vjetru i Ruži

8.

M A R A T O N

Kad moj
Prijatelj
trči maraton

ulice se
u kapije
skrivaju.

Planine
jedna drugoj
u zagrljaj
kreću.

Sva se priroda
u ruho radosti
oblači.

Sve palme
podižu grane.

Sve  tuge
u vrtlog sreće
ulaze,
okupane
ispod  d u g e
prolaze!

(Nije to samo
zbog rime)

To je
zbog pokreta
čarolije:
– S l o b o d a,
poput mladog vina,
u tijelima
vrije…

Eno,
pod korakom mu
iskre varnice snage.

U kosi vjetar
pjeva.

Misli ga moje
prate.

Svaka mu tetiva
napeta-
– na novi pokret,
kao na ljubav-
s p r e m n a.

Uz njega trči,
– krila do oblaka
širi,
moja krhka Želja.

– I prhnu ptice!

– I uzvri more!!!

9.

O JAGODAMA I  LJUBAVI

Moj dragi,
Moj Vitez bosonogi,
Noćas me
Za ruku sanjivu uzeo
Niz obronke žudnje
Na obalu rijeke odveo.

Zvijezde nam put
kazuju
U zreli jagodnjak
Ušli smo!

Neću vam reći
gdje je posađen

Više ni sama ne znam.

Da li u mojim njedrima
Ili na struku njegovom?

Usne nam Berači strasni
sokovi slasti potekoše!

Neću vam reći
od kuda.

Više ni sama ne znam.

Da li iz vrča Želje moje
ili
ispod jezika njegovog?

Sladili smo se
i sladili
svu noć i zoru
plavu.

Bijeli dan jagodama
smo zarumenili.

Sve vrtlare
Sve vidare
I sve zvijeri pitome
I divlje
probudili.

Vriskom
sladostrašća
rasanili…

O, ljudi moji,
koji, predivni san
o jagodama i o ljubavi!

10.

SAN O TEBI

     I

U snu o Tebi,
Letim
i plačem,
ponekad…

Vrisak
bez odjeka,
iznad  klisura,
koje se premeću
jedna
preko druge,
poput rebara
harmonike.

Šire i skupljaju
obale i planine.

I
zvuk
je
isti
p l a č e…

(samo harmonika
tako
zaplakati zna…)

     II

Iz sna o Tebi
vraćam se slana
sa okusom oporim-
ima tu  divljeg
kestena,
i žarke zrake
nečega,
još neimenovanog,
a postojanog i
razuzdanog,
poput galopa
divljih mustanga.

III

Iz sna o Tebi,
uvijek se vraćam
njedara raskopčanih
na vršcima
prstiju-
(sandale u rukama)
kamen
po
kamen,
niz
stazu,
nevoljom
pošljunčanu.

U snu o Tebi,
letim i pjevam,
ponekad…

11.

BEZ SUZA SNOVI

Samo ti dođi, bistrooki,
kosa ti klasje pšenice,
u grlu cvrkut ptice.

Pjevaj mi note radosne,
tugu za pojas zadjeni,
predugo nam se glasala.

Šutnjom te bisernom
pratim
u nekim notama lakim.

Samo ti dođi, snoliki!

Raspleti grive željama.
Pusti ih neosedlane.
Pod balkonom ih čekaju
ruke od slonovače bjelje.

Snagom ih svojom
obodi.
Uzmi me sa staze
mirisne.

– Gle, kako
pored nas promiču
drvoredi platana!
Sela i gradovi se
vrtlože.

Vjetar sjenokoša,
sve tuge u plast je sklonio.
Suze radosnice nas kupaju.

Plima nas zaustavi.

Nije nas htjela buditi.
Htjela je konjice smijeniti.

Za nove, bez suza snove.

12.

L A K O N O G I

Valovi neki,
iznova mladi  i meki
svakom jutarnjom rosom
ponovo rođeni,
pretaču iskon snage
u moje vjeđe od žudi.

Uz note lake neke,
ispred prozora mojih,
Morske Konjice ostavili.

Rekla sam već,
moj dragi uz more korača,
srebrom okićene trave
stupa.

Uz neke note lake
vjetar nam poruke
lahori.

Moji koraci,
u stihove pretočeni,
bez  potpetica
i plašta Tuge,
lakonogi postali.

Na prstima od Duge
odvažno su krenuli
sve bliže
i bliže…

Moj dragi uz more sam.
More uz mene samu.

Dva morska konjica
na modrom valu!

Uz neke note lake,
slatke  od žudi,
mogli bi se i prepoznati.

13.

ČEŽNJOM OGRNUTI

Noćas sanjam
širom otvorenih ruku.

Čežnjom ogrnut
dolaziš iz daleka
nepoznat i prisan.

Dlanove mi tople
za uzletište prostireš.

Govoriš stihove o vjetru,
barkama, čempresima…

U akordu riječi
čujem šum mora
dok pratim
ljeskanje strasti
u iskri tvog pogleda.

Vjetar si
za grivu dohvatio,
čemprese i palme
svojim žudnjama
oplodio.

Slušam te usnama,
slušam te dlanovima,
milovanjem bez dodira.

U šutnji rumenoj
noćas su naše usne
porukom čežnje
poput harfe
titrale.

Biserne kapljice nježnosti
u ponoru ravnodušja.

14.

EVO ME

Evo me
u tihoj tajnosti
na jednom proplanku
pod orahom
željama svilenim
prekrivena.

Osjeti,
jedna se mladica ruže
ovila oko tvoga tijela.

Evo me,
pripijam se do urastanja
i kao jedno pulsiramo.

U vriježi kupina vino vrije.
U čokotima ljubav zrije.
I harfa vjetra u stablu masline!

Evo me!

Grlim te i mašem
prstićima nebrojenih želja.

Na tvojim bedrima
vrutak snage
na mojima žedna zemlja:
vinogradi na pučini
masline u kosi šljivika
-ništa više na mjestu
nije!

Evo me, ljubavi moja –

“Zašto to ne bi bio baš ti”?!

15.

NA DLANU SPOMENARA

Između Tebe i mene
nit ljubičaste strepnje
viticu po viticu plete.

Sve što bili smo
predodređeni
i prisni
sebi ili drugima
umiveno je spoznajom
da su nam životi bili
prepleteni

nakratko

tek titraj u glasu vode.

Samo su drhtaji čežnje
niz obronak  sjećanja
uzdahom potekli.

Ostavila sam prozor
otvoren.
Krov sam odškrinula.
Trepavice otvorila.
Noć raskopčala.

Pregršt vode
na grudi prolila:

U šumi jelen žedan
– barka
na dlanu spomenara…