UNUTRAŠNJE DIJETE

Koliko vremena je moralo proći,

da sam te mogla iskreno pogledati u oči.

Koliko ne ispunjenih želja i bačenih snova,

samo da bih postala osoba nova.

Koliko jauka, jecaja i krikova

toliko i nesretnih žena i poremećenih likova.

Kako sam te dijete moje mogla zaboraviti tako?

Htjela sam pobjeći od same sebe, a to nije lako.

Zašto sam to dijete toliko mučila

i svu svoju patnju na njena mala leđa izručila.

Svoj unutrašnji fetus sam odbacivala

I sve više stakla u sebe ubacivala.

To dijete je čučalo godinama u meni

pojavljivalo se u obliku raznih sjeni.

Bila je to crna sjenka moga djetinjstva

debela i bolna kao i opasna cista.

Nesvjesno sam to dijete u sebi gušila

pogledala sam ga u oči, ukočila se i srušila.

Bio je mrak par sati ili godina

i tad sam se probudila i nanovo rodila.

Ustala sam s poda i podigla ruke

osjećajući kako nestaju muke.

Uzela ogledalo i ugledala novi lik

osluškujući posljednji dječji krik.

U centru svoje zjenice i moga srca

još jedna djevojčica kuca.

To je moje unutrašnje dijete

okruženo leptirima koji lete.

To kuca moje malo JA

zove se Svjetlana i uvijek sja.

I dok sam godinama čekala na druge.. njega, nju i tebe…

zapravo sam čekala na samu SEBE.

 

ŽELJA

Mjesecima sanjam jedan te isti san,

da mi se ostvario duševni plan.

Želja srca moga kućica je kamena

prepuna cvijeća, malena i stamena.

Da je smještena izvan svake buke

i da mi je bistar potok nadomak ruke.

U dvorištu da imam kamin i vrt

i da u spokoju i miru dočekam starost i smrt.

Zimi da mi je toplo kad se grijem na drva,

i da mi je vjeverica susjeda prva.

U proljeće da sadim začinsko bilje

i da me okružuje trava, drveće i smilje.

Ljeti da se gola kupam u potoku čistom

i da nekad popričam sa pčelom ili glistom.

A u jesen da ubirem plodove svoga rada

i dok kuham zimnicu uživam u trenutku SADA.

Maštam o toj kućici daleko od ljudi

i da se prepustim svemu što mi majčica zemlja nudi.

I sad dok ovo pišem, jasno ju vidim pred očima

ostvarilo mi se ono što sam sanjala noćima.

 

ODLASCI

Čudni su odlasci ti…

Čudni su rastanci, a pomalo smo čudni i mi.

Što smo si bliže, to smo si dalje

svak’ svakoga u “materinu” šalje.

I tako se trpimo pod istim krovom

pozivajući se na ljubav koju kupujemo lovom.

Volimo se reda radi,

sa prozora gledamo susjeda s kim je i šta sadi.

A onda dođu često neki rastanci

i počnu da se kidaju okovi i katanci.

Dođu sve češće ti neplanirani trenuci

kad se iznenada nađeš na kolodvoru ili u luci.

Pokupiš sav život u kofera tri, pitajući se..

tko sam ja, tko je on i tko su svi???

Sjedneš u vlak sa suznim očima

pitajući se pored koga sam to ležala noćima?!

Osjetiš od nepoznatog strah

ali i sreću i slobodu u isti mah.

Duboko u srcu osjetiš da si napokon poletio

i da si se sa svojom patnjom poistovjetio.

Od te silne spoznaje i sreće

tvoja duša okreće kompas i u drugi smjer kreće.

Po prvi put možda odlaziš da bi se vratio,

samo kako bi smisao života shvatio.

Smisao života je stalno kretanje,

poneki zastoj, zavoj i skretanje.

Kad uočiš zapravo da se put ne mijenja

samo se mijenjaš ti…

…bit će ti otvoreni Božji putevi svi.

Kad jednom spoznaš sreću izvan svojih granica,

sreća ti je svaka autobusna stanica.

Svi smo mi samo putnici kroz vrijeme,

i svatko nosi svoj križ i svoje breme.

Svi imamo svoj put i svoje perone,

svi se ponekad držimo svoje komforne zone.

Izađimo iz samosabotaže, zar vam nisu širine draže?

Uzmimo kormilo u svoje ruke,

i živimo jednostavno i bez puno buke.

Ustanite i živite, odlazite i griješite…

…straha i nemoći treba da se riješite…

Ljubite, gubite, vratite se i praštajte…

….pišite, pjevajte , slikajte i maštajte.

Otkrijte svoje potencijale, greške i strasti..

….autentičnost vam nitko ne može ukrasti.

 

Svjetlana Pejić