Sagorijevanja tijela
Nekad bi trebao da se zagledaš u najranjiviji pogled u kom te nema.
U “najogoljeniju” ženu,
Svih žena.
U dodiru ožiljaka koje spremaš još uvijek pod tom kožom.
Kipiš.
Do sagorijevanja.
Preslaguješ se u bedrima koja još uvijek odzvanjaju na dodire.
Milovana.
Pokrivena rukama. Zapetljana među prstima hrapavih grubosti.
Još te uzima…
Još se otvaraš.
Raskoračenih snova na milimetre.
U disanjima koji odzvanjaju duboko.
Još traženja tih lica izgledaju stvarno.
U budnosti koja nije tvoja.
Još ugrizi množe se u tvojim očima
I uzdasi.
Dodiri dodira.
Nepokolebljivo slamaš si dijelove tijela.
Neslomljivo.
Koliko smo rana polizali jezikom?
Na usnama koje drhte.
Koliko si nečujnih poziva opozvao?
U sebi. U njoj.
Koliko je ćutanja pronašlo žigove trajanja.
Koliko je snage zaostalo u tijelima razbacanih tijela.
Pod njom.
U svakom mirisu koje se nije otelo,
Još pričvršćeno gori na koži.
U tragovima podsjećanja.
Zaostavljeno.
I budi se u ekstazama ponoćnih slika
U kojem na vratu još ostavljamo udahe.
Blizine blizina. Zagrljaje. Šutnje. Emocije.
Dijelove bliskosti zabijene
U noktima tvojih leđa.
Drhtaji obaraju sve trenutke
Još su strasti prožete dijelovima svega.
Ispucale kože.
Koliko si dugo “živio” u njoj.
A koliko se toga još može…
Astro Aisha (Sanja Paraminski)