Postoje li riječi ovoga svijeta koje mogu dobro opisati – ljubav? Ta nikad definirana riječ. Nikad dovoljno opisana najljepšim i najbolnijim epitetima, tako jedinstvena, željena, sanjana. Tako jednostavna u svojoj savršenosti kada se dogodi, a tako nedostižna i božanska kada se izgubi.

Zaslužio si da te nazovem pravim imenom – moja ljubav! Moje srce i duša. No danas ostalo je samo tijelo, materija pred očima svijeta, a nedostaje dio srca i dio duše. Da. Uzeo si dio mene, i nisi ga nikada vratio.

O da si ga barem odbacio, u ljutnji, srdžbi, nekoj svađi, konfliktu, prestanku emocija zbog druge, treće. Ali ne, odbacio si sve šutnjom. Kaznio si me na najgori mogući način, a rekao si da ništa nisam kriva. Kaznio si me jer sam te bezuvjetno voljela, čekala, sanjala te, i nadala ti se bezuvjetno, iz čiste ljubavi.

Šutnja. Mnogi kažu da je šutnja zlato, nekada najbolja diplomatska nota i pozicija. Ali za mene je tvoja šutnja moj nemir duše. Najveća bol, patnja, probadajuća bol u grudima, vječna suza na mom jastuku, vrijeme bez prolaznosti.

Zašto baš ti? Postavila sam to pitanje sebi, anđelima, dragom Bogu i cijelom duhovnom svijetu bezbroj puta. Postavila sam to isto pitanje i tebi, bezbroj puta. Gledao si me tada duboko u oči. I ja sam znala odgovor. Znao si ga i ti. Nisi došao bez razloga u moj život. Nisam ni ja u tvoj zalutala, iako sam tako mislila dugo vremena.

Anđeli su mi govorili da te jasnije doživim, stavljali razne znakove pred mene, ali nisam slušala, nisam vidjela. Sve sam negirala, dok si sve više ulazio u moju dušu. Da. Duša te najprije prepoznala. Prvi pogled, prvi stisak ruke, prvo osmijeh… Duše su znale! Susret duša ipak je božanski trenutak – neočekivan, čaroban i pamtljiv zauvijek.

Bio si mi najbolji prijatelj. Bio si moja polovica duše koja je poznavala i razumijela sve moje strahove, krive životne korake, prosudbe, znao si moje snove, želje, nade. Nitko nije dobio ovako otvorena vrata moje nutrine kao ti. Zašto? Jer sam mislila da nećeš postati važan. Jer sam mislila da si stranac iz daljine koji se neće približiti ni meni ni mojem životu.

Bio si iskrica koja mi je uljepšavala svako jutro svojim pozdravima i mamila mi osmijeh na lice. Ali ni tada te nisam prepoznala. Anđeoske znakove vrlo sam revno ignorirala, ali svejedno je moje srce čulo šapat anđela. I povukla me snaga sudbine k tebi.

Tada još nisam znala da je svaka moja sekunda vođena prisustvom anđela. Savršen tajming, spoj životnih puteva, obaveza, događaja i scenarij kakav samo anđeli mogu iscrtati, a Bog napisati. U našoj priči mi smo bili glavni glumci. Ti i ja. Tog proljeća, kada smo zajedno dočekali i ispratili najljepše proljeće mog života. Tog proljeća učinio si me kraljicom. Po prvi puta u životu bila sam kraljica. Kraljica ljubavi i kraljica tvog srca. Započeli smo s bajkom i naša priča je počela.

Nemoj me povrijediti, bile su tvoje prve iskrene riječi tokom te divne vožnje. Urezale su se u mene zlatnim slovima. Sve tvoje čuvala sam kao najdragocijenije blago. Svaku riječ, crticu, osmijeh, frazu… ali nisi to znao. Mislio si, možda, da sam razmažena, površna, hladna. Vjerujem da si tako mislio.

U suprotnom, danas bi znao da se zvijezda ne gasi. Ona sja tamo daleko uvijek okrenuta prema tebi. I ne bi ti učinila nažao, nikada. Na kraju si ti povrijedio mene. Šutnjom. Hladno. Bez imalo truda oko mene, oko nas. Pustio si nas kao da ne postojimo. Okrenuo si leđa, tiho i bez riječi.

Tražila sam pomoć anđela. Sve što sam god znala i umijela. Molila sam. I molila. I molila. I tražila druge da mi pomognu. Nisu mogli. Otišao si već daleko, predaleko od mene. I izgubio trag nazad. Zapravo, nisi se niti okrenuo da vidiš gdje sam zastala. Jedna osoba mi je rekla: “On je krenuo dalje…”.

Ali ja nisam. Ne zato jer ne želim, već što ne mogu ili zato jer sam preosjetljiva, neracionalna, povrijeđena ili preslaba za taj korak. Nisam krenula dalje jer u meni si ti. Na svakom koraku, u svakoj misli, želji, iako te ne želim, iako hoću novi život, novu stranicu u svom životu. Ali ti si tu.

Danas znam zašto. Pitala sam anđele i sve nebeske sile. Mjesecima je trajalo moje dobivanje odgovora. I odgovor osjetila u samoj sebi. Jer ti si ja. Ja sam ti. Duše su spojene, a anđeli naši nas drže zajedno povezane nevidljivom niti. Onom božanskom niti ljubavi. Nit sreće i tuge. Nit koja se ne može uništiti, jer je od više sile spojena.

Učinio si me kraljicom – sreće i tuge. Ali na tome ti neću zahvaliti. Ne. Ne. Ne. Kraljica ne zahvaljuje. Ona blagonaklono šuti i gleda, jer nema izbora. Poštuje Božju volju, iako u sebi plače, nada se, traje borba s osjećajima i razumom. Osjeća uzvišene emocije ljubavi i sve zna. Nema te u mom životu, ali si u mojoj vječnosti.

Smiraj i ljubav nisu nestali već čekaju da se šutnja prekine. Čekam da ti anđeli šapnu da si svojoj polovici duše slomio krila, natovario težak teret patnje, i ukrao ljepotu one slobode i naivnosti u koju si se zaljubio. Čekam da ti anđeli šapnu kako nam vrijeme prebrzo leti…

Zato ne okreći leđa svojoj sudbini, svojoj sreći. Čekam da ti anđeli kažu kako ne moraš biti žrtva i ne moraš sve životne bitke nositi sam. Čekam da ti anđeli šapnu da darovi Božji nisu za bacanje. Čekam da ti anđeli šapnu kako nisi vratio ono što si uzeo, dio mog srca i duše. Čekam zajedno sa svojim anđelima u tišini, jednako tiho kao što šutiš ti. Jer kraljice čekaju, a tvoja kraljica čeka tebe.

 

 

Lisa Zinaldi