U nekoliko posljednjih godina čini se da je najčešći izraz u komunikaciji “Dobar dan” zamijenilo “U gužvi sam” ili “Nemam vremena”. Samu sebe uhvatim kako nešto slično često izgovaram i čini mi se da je jurnjava postala sastavni dio naših života. Ili se naš život sveo na jurnjavu?

Jurimo na posao, jurimo u kupovinu, jurimo po djecu u vrtić, jurimo kući, jurimo u kuhinju, jurimo u kuponicu, jurimo na izvan nastavne aktivnosti, veče provedemo jureći, a zatim se kasno bacimo onesviješteni u krevet. I sutra opet ispočetka!

Gdje je tu vrijeme namjenjeno za hobije, obiteljska druženja, kino, kazalište, koncert ili dobru knjigu? Za stvari koje nas vesele imamo sve manje vremena. Ako nam se u rasporedu i pojavi neki slobodan termin, ubrzo ga popunimo poslovima koje ranije nismo stigli završiti.

Što je rezultat takvoga života? Iscrpljeni smo, umorni, nervozni, bezvoljni… Kad napokon uspijemo “ukrasti” vrijeme za neku sitnu radost, ne možemo potpuno u tome uživati jer mozak i dalje vrti popis obaveza – “Što još nisam učinio? Što još moram dovršiti? Što je sljedeće na redu?”…

Ponekad hodam zagrebačkim ulicama, gledam zabrinuta, razočarana, namrgođena lica i tražim bar nekoga u toj rijeci života tko ima razlog za osmijeh. Tužno je, ali često se dogodi da ne sretnem ni jedno sretno lice. A ponekad i sama jurim i možda me slučajni prolaznik ne bi izdvojio iz gomile sličnih…

Što se to dogodilo s nama? Tko nam je ukrao vrijeme? Tko je ukrao naše živote?

Pamtim vrijeme svoga odrastanja kad su izleti vikendom u prirodu i obiteljska okupljanja bili uobičajena stvar. Čini mi se da je bilo dovoljno vremena za sve: posao, hobije, prijatelje, druženja, izlaske… Vrijeme kao da se mjerilo nekim drugim satom.

Danas su znanja i informacije dostupniji nego ikada do sada, na materijalnoj razini nikada nije postojalo toliko obilje automobila, računala, raznih uređaja… Pa ipak nas svo znanje svijeta i svi uređaji ne mogu učiniti sretnim i zadovoljnim.

Zar smo napredak platili vlastitom srećom?!?

Dok mi se bezbroj pitanja vrti po glavi i pokušavam pronaći odgovore, u svom unutarnjem biću začujem topli, blagi glas moga duhovnog Učitelja:

“Život je sada i ovdje… Živi u sadašnjem trenutku i raduj se svemu što vidiš oko sebe… Stvoritelj je svu ovu ljepotu stvorio za tebe… Život je prilika za slavlje, a ti si na njega pozvana… Upravo ovoga trenutka imaš mogućnost biti sretna… Često jurimo i pravimo planove za budućnost, a onda se dogodi da se netko jednog jutra ne probudi… Sadašnji trenutak je sve što imaš… U njemu je sadržana beskonačnost… Uživaj!”

 

Željka Tokić