Ovih dana nisam naročito… ništa… Možda je malo teže objasniti ovakvo stanje, ali svodi se upravo na to – na ništa. Ništa posebno. Niti tužna, niti sretna (makar, kada se to “ništa” malo odmakne od mene pomaknem se prema sretna). Niti dovoljna, niti nedovoljna. Niti zadovoljna, niti nezadovoljna. Niti ljuta, niti radosna (makar, klatno zna povući u trenutke čiste radosti). Mogla bih tako nabrajati i dalje…

To bivanje u “ništa” mi je nekako neobično. Ali, u biti, prija, jako. Kao stajanje na startnoj poziciji, i čekanje da pucanj pištolja objavi početak utrke. Možeš krenuti, ali i ne moraš. Možeš ostati na početnoj poziciji. Ova odluka je totalno na tebi samom. Za razliku od sprintera, koji kao “napeti luk” čekaju “ispaljivanje” s maksimalnim fokusom na savršeni start, u ovom stanju samo stojim. Bez napetosti. Bez nervoze. Samo mirno čekam taj zvuk za start. Iz “ništa”.

To stanje “ništa” mi izgleda kao neko “polje nulte točke”, polje svih mogućnosti. Mogu, u biti, poći u koji god smjer želim. I kad god poželim. Može li to stanje uopće biti ikome imalo jasno, u ovom ludom svijetu jurnjave i fokusiranosti na vanjske okolnosti? Jer u stanju “ništa” količina mira je ogromna. Zapanjujuće ogromna.

I samo čekam da se objavi “moje vrijeme” da počnem vući i veće poteze, šireg i dubljeg zamaha kistom, kojim slikam svoj životni portret. I samo mirno, jer znam i vjerujem da je za mene sve riješeno. Samo čekam da vidim kako, na koji način, u kojem obimu i kojem smjeru da krenem. Shvatila sam, to se zove prepuštanje i povjerenje. Nazivi za stanja koja zbog svog značaja možemo reći da počinju s velikim slovom “P”.

“Ništa” mi zvuči kao mirna prisutnost, bez sulude buke svakodnevnog života i jurnjave “za mrkvom pred nosom” poput zeca na lajni. Bez buke u glavi. Bez buke iz okoline.  Nije li to onda ono neko stanje svijesti kada shvatiš i napraviš odmak od mašinerije matriksa? Osjećam da jest, vjerujem da jest.

Intelekt, niti moj, niti ičiji, ne može shvatiti niti dokučiti tajnu svega što jest. I svega što može biti. I svega što je za mene, za sve nas, namijenjeno. Nije za to niti predviđen, niti mu je to uloga. Um trebamo za dnevno, čisto prizemno, funkcioniranje. A suštinu života trebamo prepustiti onome tko zna bolje od nas.

To stanje “ništa” znači nultu poziciju. Znači da je dobar dio “negative” u nama riješen, shvaćen, integriran. I iz nule možemo dalje, u kvalitetnija, bolja, produktivnija i pozitivnija rješenja i načine. Ne može se iz “negative” (ljutnje, bijesa, zamjeranja, nepovjerenja, nerazumijevanja, ljubomore, zavisti, nesigurnosti, nemoći…) odmah uskočiti u brzi vlak “pozitive”.

Ne može se iz mračnog podruma naših previranja u hipu uskočiti u Vortex ostvarenih želja. Ne ide, jer jaz je prevelik. Ali kroz uporno stanje čišćenja svog nagomilanog smeća (makar to ne završava dokle god živimo), možemo prvo doći do neke nule. Do nekog “ništa”.

Svatko u životu želi učiniti “nešto” i biti “netko”, izgrađivati identitet i držati se za njega, često puta poput slijepca za štap. Velika većina nikada ga niti ne preispita, a kamoli promijeni. Ili nadopuni. Ili revidira. I sama sam izgradila svoj identitet, kroz godine rada i življenja, da bih ga se u jednom trenutku mogla odreći. I biti “ništa”.

 

Žaklina Ivana