Mislila sam da te poznajem… Pogriješila sam. Poznavala sam te… možda prošle godine, možda prošli mjesec, možda prošli dan… Ne znam ni sama. Danas to više nije tako… Danas to više nije tačno…

Da li si se promijenio ti? Ili možda ja? Može li se čovjek promijeniti? Da li možemo biti sigurni da nekog poznajemo? Kada? Kako? Da li možemo biti sigurni da znamo sebe? Sigurno znam da to što vidim sad, nisi ti. Ne ti, kojeg sam poznavala… I prepoznala bih te uvijek. Siguran hod. Pogled visoko prema naprijed. Zagrljaj snažan taman toliko da ne zaboli, a da ne odem.

Da ostanem. U svom vremenu. U svom prostoru. Okružen odabranim ljudima. Nezainteresovan za bilo šta drugo. Sa ruksakom na leđima. Bez telefona. Bez novčanika. Tihi buntovnik. Siguran u svoje snove. Siguran u sebe. U svoje želje. Vjeran prijatelj, sa velikim povjerenjem u prijatelje.

Danas sjedim u parku i posmatram te, dok mi prilaziš, oborenog pogleda. Ljuljam se… Biraš klupu umjesto ljuljaške. U ruci telefon. U ruksaku punjač. Izgleda da je ruksak jedino što prepoznajem na tebi… Uporno pokušavam da se sjetim koliko li je prošlo od našeg zadnjeg susreta.

Uzalud. Izgleda da je previše. Tvoj osmijeh mi govori suprotno. Tvoj zagrljaj. Još si tu. Možda si i juče bio, a ja sam tek sad stigla. Šta nas natjera na promjene? Vjerovatno ništa dobro. Željela bih da znam sve… Da mi pričaš kao nekad. Da te slušam. Da ti pričam.

Tebi je baterija prazna i sada žuriš, jer očekuješ poziv. Možda je taj poziv uzrok tvoje promjene? Nekada mi je smetalo što izlaziš bez telefona. “Možda će te neko hitno zatrebati, možda će tebi neko zatrebati.” Očigledno je sad taj trenutak.

Nema veze. Čućemo se kasnije. Možda i sresti, i upoznati ponovo. Volim da upoznajem nove osobe. Ne možeš natjerati nekog da ostane, ako je on već otišao. Odlazi sa razlogom. Ostavlja ti uspomene, lekcije, ispisane stranice. Možda poželi da se vrati… možda ćeš biti tu. Možda ćeš doći. Ljuljaška će sigurno čekati.

 

Danijela Kuzmanović