Postnatalna depresija – faktori rizika

Kada govorimo o faktorima rizika pominjemo – prvi porođaj, nedoumica oko pitanja zadržavanja bebe i nerealistična očekivanja od roditeljstva. Pored toga, posebnu pažnju valja posvetiti emocionalnim deficitima – nedostatak podrške, stabilna veze sa partnerom i/ili roditeljima. Značaj faktor jeste i ženino nezadovoljstvo sobom, nisko samopouzdanje, kao i mogući stresni događaji u toku trudnoće, porođaja ili neposredno nakon njega.

Poseban naglasak treba staviti na istoriju poremećaja raspoloženja bilo koje vrste. Konkretnije, kada govorimo o postporođajnom poremećaju panike, faktor rizika jeste istorija paničnih napada. Faktori rizika postporođajnog opsesivno kompulzivnog poremećaja (OKP), jeste istorija tog poremećaja, kao i intenzivna negativna osećanja vezana za majčinstvo.

Mere prevencije

Saveti trudnicama, kako bi lakše podnele i izbegle neke od problema raspoloženja nakon porođaja odnose se na brigu o svom mentalnom zdravlju, te rad na sebi i svojim emocionalnim kapacitetima. Preporuka je okružiti se porodicom i prijateljima, naći u njima oslonac, tražiti pomoć i podršku, kada je potrebno, i jačati lične kapacitete.

Za trudnice i mlade mame postoje mnoge obuke i radionice psihološkog karaktera, koji ceo proces mogu olakšati. Brojne grupne podrške pokazale su se kao značajne u prevazilaženju problema i izazova ovog perioda.

Dojenje i postporođajna depresija

Novije studije povezuju dojenje i postnatalnu depresiju. Studije pokazuju da su dva puta veće šanse od oboljevanja kod majki koje ne doje decu. Ovu statistiku objašnjavaju na organskom nivou. Međutim, iako je dojenje kod većine žena ne tako izazovan zadatak, nemogućnost dojenja povezuje se sa psihološkim elementima kod žena koje žele, a ne mogu da doje.

Povezanost majke i deteta kroz dojenje imaju snažnu emotivnu važnost za detetov dalji fizički, ali i psihološki razvoj. Mnoge žene osećaju se neuspešno kada ovaj proces ide teško ili uopšte ne mogu dojiti, pa tako to osećanje utiče na njihovo generalno (ne)zadovoljstvo.

Značaj prvih šest meseci

Ono što je specifično za ove vrste poremećaja raspoloženja jeste njihov direktan uticaj na odnos majke i deteta odnosno na samo dete. Ovi problemi imaju značajne negativne efekte na psihološki razvoj deteta, naročito kada su simptomi dugotrajni i intenzivni. Posebna važnost jeste u interakciji majke i deteta u prvih šest meseci.

Simptomi na koje treba obratiti pažnju

Postporođajni poremećaj raspoloženja javlja se u različitim oblicima i kvantitetu. Mnoge žene mogu osetiti tegobe, kako fizičke tako i emocionalne. Od umora i nesanice, do anksioznosti, osećaja tuge, napetosti i konfuzije. Obraćanje pažnje na ove reakcije važno je kako bi na vreme na njima moglo da se radi. Takođe, važno je naglasiti da nisu svi simptomi podjednako alarmantni.

Istraživanja pokazuju da čak devedeset procenata žena nakon porođaja iskusi takozvanu “postoporođajnu tugu”. Uzbuđenje nakon porođaja prati javljanje novih kontradiktornih osećanja u vezi sa novom ulogom u kojoj se žena našla. Novopečene majke često usled ovih osećanja osete dodatnu konfuziju.

Smenjivanje radosti i tuge, smeha i suza može učiniti da majka oseća kao da njene emocije upravljaju njom, a ne ona njima. Ove reakcije posledice su bioloških i psiholoških promena, te su očekivane, naročito ukoliko je neko mama po prvi put. Ranjivost, manjak energije i sna, udružene sa pomenutim promena raspoloženja, utoliko su manje koliko je podrške od strane bliskih ljudi. Veće samopouzdanje i manjak stresa čine da ovaj period lakše i brže prođe.

Možemo zaključiti da u većini slučajeva navedeni simptomi ne zahtevaju posebnu profesionalnu pomoć i očekivano je da se umanje nakon prvog meseca od porođaja. Bitno je da majka prihvati novonastalu situaciju, da bude osetljiva na svoje potrebe, kao i potrebe bebe.

Još bitnije je da zatraži pomoć kada joj je potrebna uz podsećanje da je to ne čini lošijom, već boljom majkom. Na ovaj način brine o sebi kako bi kvalitetnije brinula o svojoj bebi. Kada navedeni simptomi traju duže od mesec dana govorimo o postporođajnij depresiji, koja zahteva dodatnu pomoć.

Značaj psihoterapije

Posmatrajući svetsku statistiku vidimo da 10 do 90 procenata žena pati od postporođajne depresije. Simptomi ove depresije javljaju se između 4 i 8 nedelje nakon porođaja, ali se mogu javiti i kasnije u toku prve godine.

Simptomi ove vrste depresije poklapaju se i sa kliničkom depresijom, kao što su osećaj bespomoćnosti i beznadežnosti. Javljaju se poremećaji u ishrani i spavanju. Razvija se osećaj nedostatka interesa za seksualne odnose, plačljivost, razdražljivost, teškoće sa koncentracijom i drugim radnim aktivnostima.

Ono što je specifično za ovu vrstu depresije je intenzivan osećaj nepovezanosti sa bebom, opsesivne misli vezane za neadekvatnost u ovoj novoj ulozi. Javlja se i osećanje besa, intenzivne, preplavljujuće krivice i jak strah.

Za razliku od “postporođajne tuge”, postporođajna depresija zahteva stručnu pomoć. Nekada je dovoljna samo psihoterapija, dok je u nekim slučajevima potrebna i terapija u kombinaciji sa antidepresivima.

Šta treba imati na umu?

Sa različitih strana možemo čuti šta treba očekivati u toku trudnoće i nakon nje. No, problem je što mnoge od tih informacija nisu tačne, a ipak mogu snažno uticati na majke.

Govori se da majka treba da budu neopisivo srećna, da sve obaveze oko bebe ne padaju teško, da se majčinstvo ne uči, već “dođe samo od sebe”, usled bezuslovne ljubavi prema detetu, te buduću majku ubeđuju da će biti savršena majka kao i njena beba.

Međutim, realnost nije takva i tek kada se neke majke suoče sa njom mogu se naći u neočekivanoj i teškoj situaciji. Telo žene se menja u toku trudnoće, ali i posle nje. Hormonske i druge promene utiču na ceo organizam, kao i na psihu, koju možemo posmatrati kao deo te celine.

Mnoge žene nakon porođaja vape za odmorom, ali tempo koji se od njih tada očekuje, odmor im u potpunosti ne dozvoljava. Žena se nalazi pred novim izazovom. Novi zadatak pred kojim se nalazi zahtevan je, te je podrška ono što je dobro da joj okolina pruži. Koji vid podrške i u kojoj meri zavisi od situacije, dužine trajanja simptoma i njihovog kvaliteta. Ne zahteva se uvek da to bude neki vid stručne pomoći, ali dobro je biti otvoren za nju kada situacija to zahteva.

Očekivanja od psihoterapije

Dužina lečenja na prvom mestu zavisi od specifičnog problema sa kojim se majka suočava. “Postporođajna tuga”, kao očekivana i česta reakcija na porođaj najčešće ne iziskuje posebnu stručnu pomoć. Kada govorimo o postporođajnoj depresiji, terapija najčešće iziskuje psihoterapiju, često udruženu sa medikametoznom terapijom.

Međutim, pored ova dva vida problema žene se suočavaju i sa postporođajnim poremećajima anksioznosti. Tačnije, govorimo o postporođajnom poremećaju panike i postporođajnom opsesivno kompulzivnom poremećaju. Mnogi simptomi ovih problema razvijeni su u meri u kojoj psihoterapija daje dobru prognozu.

Postporođajni poremećaj panike prepoznajemo kroz osećaj intenzivne anksioznosti i napad panike, koji se ogleda u otežanom disanju, bolovima u grudima, osećaj snažnog nemira, usplahirenosti i zabrinutosti, koji nije organske prirode. Pored toga može se javljati i intenzivan strah od umiranja i gubitka kontrole.

Nešto ređe, u odnosu na prethodnu problematiku, javlja se i opsesivno kompulsivni postporođajni poremećaj, koji prepoznajemo kroz sledeće simptome – prisustvo opsesivnih misli, konstantne misli i mentalne slike, udružene sa kompulsivnim i ponavljajućim ponašanjima, koji imaju za cilj umanjivanje opsesivnih misli. Ovakve misli nose u sebi logiku da ukoliko se opsesivne radnje prekinu, može da se desi nešto, najčešće ono katastrofalno.

Ovakve misli i radnje opstaju, uprkos iracionalnosti koje su i same osobe svesne. Opsesivne misli ili mentalne slike koje se javljaju su vrlo često vezane za povređivanje sopstvenog deteta. Najčešće kompulsivno ponašanje je kupanje bebe nekoliko puta dnevno ili često presvlačenje bebe, kada to nije neophodno.

Majke koje osećaju ovakve simptome, često ih se stide, i ne samo da o njima ne razgovaraju već i ne pribegavaju nekoj vrsti psihološke pomoći. Majke, kako bi se lakše nosile sa ovim simptomima, preterano brinu o deci što može značajno uticati na psihološki razvoj deteta i njihov odnos. Stoga je preporuka da majke koje osećaju ove ili slične simptome potraže psihološku podršku da bi ih savladale.

Tretmani postporođajnih poremećaja anksioznosti (poremećaji panike i opsesivno-kompulsivni poremećaji) uključuju individualnu terapiju u kombinaciji sa lekovima, a takođe i terapiju parova, grupnu terapiju ili grupe podrške. Jedno od bitnijih pitanja vezuje se za širenje pogleda na problem emotivne prirode, kojem bi bilo dobro pristupiti ne samo na individualnom već i društvenom nivou.

Praksa je pokazala da mnoge mlade mame, suočene sa nekim od izazova poremećaja raspoloženja nakon porođaja, jako teško ili uopšte ne razmišljaju o nekom vidu stručne podrške i pomoći. Ovakvi vidovi problema uglavnom se skrivaju sa neosnovanom nadom da će se sami od sebe rešiti. Problemi se minimiziraju, a posledica toga je njihov rast, koji kasnije može obuhvatiti druge sfere života. Dobro je razviti shvatanje da traženje pomoći nije slabost.

Postporođajna psihoza

Za razliku od prethodnih primera jedan od najređih, ali i najtežih oblika problema, jeste postporođajna psihoza. Statistika pokazuje da se javlja u jedan do dva slučaja od 1000 porodilja.

Simptomi uključuju halucinacije, hiperaktivnost, insomniju, konfuziju, iracionalnost, teškoće u koncentraciji i pamćenju, te neracionalno prosuđivanje i ponašanje vođeno tim prosuđivanjem. Osnovni faktor rizika jeste prethodno prisustvo psihoze i istorija bipolarnog poremećaja.

U ovom slučaju tretman uključuje farmakološku terapiju, psihoterapiju i uključivanje drugih bliskih ljudi u lečenje. Kao najteži oblik poremećaja, koji se mogu javiti nakon porođaja, zahteva lečenje udruženo sa farmakoterapijom, kao i redovno i najčešće dugotrajno lečenje nakon ublaživanja početnih simptoma.

Izazov za očeve

Do sada smo govorili o promenama koje žena oseća nakon porođaja. Međutim, ove promene i novonastala situacija utiče i na očeve. I pred njima je izazov prihvatanja nove uloge i davanja važne podrške partnerki.

Sve navedene promene utiču na partnerski odnos. Učestalost mnogih problema zavisi od kvaliteta veze sa partnerom. Ovo je jedan od razloga zašto je važno da partner bude stabilan sastavni deo svakodnevice i njena stabilna podrška.

Statistike pokazuju da je prva godina nakon rođenja deteta jedan od većih izazova partnerstva. Štaviše, baš u ovom periodu je zabeležena visoka stopa razvoda brakova, u odnosu na druga razdoblja.

Važnost partnerove podrške ogleda se i u prepoznavanju simptoma koji mogu dovesti do njihovog potencijalnog rasta i stvaranja veće problematike. Partner može pomoći ženi da prepozna ukoliko ima neki od poremećaja raspoloženja, i može je podržati u procesu suzbijanja simptoma.

Ovo je takođe vrsta izazova i za partnera. Koliko dobro će se sa njima nositi zavisi od njegovih emocionalnih kapaciteta i spremnosti da se suočava sa novim izazovima porodičnog života. Ukoliko je partner ranije uspevao da se izbori sa izazovima odnosa i učestvovao u njegovom građenju, ovu situaciju će utoliko lakše prevazići.

Iz ovog perioda oba partnera mogu izaći sa čvršćom međusobnom povezanošću, pa odnos ne samo da prevaziđe krizu, već se učvrsti i razvije. Dakle, kako će partner reagovati u ovoj novonastaloj situaciji ponajviše zavisi od njegove ličnosti i istorije suočavanja sa problemima u odnosu na sebe i odnos.

 

Ivana Paunović