Pola stoljeća, danas slavim svojih pola stoljeća na ovoj planeti. Pregledavam stare slike, preturam sjećanja lijepih i onih manje lijepih trenutaka, radim inventuru postignutog, promašenog i izgubljenog.

Pa red je to, napraviti čistku nakon toliko vremena. Nije da ih ja nisam radila i prije, ali ova pedeseta je jubilarna, pa stoga i nekako značajnija.

Mnogi su me pitali bih li voljela opet u 20-e, 30-e… Da se vratim nazad? Još jednom? A, ne, nikako! Ni u ludilu. Iskustva su me oblikovala, kovala, u vatri pekla. I zbog njih sam danas to što jesam. Čemu žal za prošlim vremenima? Ja sam ih odživjela punim plućima, i ne žalim što su prošla. Dapače, sretna sam. Sretna sam zbog prošlosti, prošla je.

Ovih prvih pola stoljeća smatram svojim uspjehom, preživjela sam ih. Samo oni koji zaista ne žive svoje živote, ili nemaju svoju svrhu i ne vide vrijednost življenja, žale za prošlosti, žale za vremenom kojeg nisu iskoristili. Ili pak jedva čekaju da prođe, da odrade svoju “robiju”. A vrijeme teče nepovratno, curi i nestaje. Vrijeme je život. Meni sada iznimno vrijedan i važan.

Nailazim na slike mene male, promatram se, propitujem tko sam, tko sam bila i tko sam postala. Sjećanja se nižu kao na filmskoj traci, od male divljakuše duge kose koja bosa jurca cvjetnim travnjacima i poljima tek pokošene pšenice pa se ranjavih nogu uplakana vraća baki, preko kratko ošišane bucke u smeđim mokasinama, sa školskom torbom na leđima koja sa mamom u pratnji kreće u pohode usvajanja znanja, pa do nanizanih raznih diploma…

I onda odjednom, mrak. Jedan dugi period u kojem me život “progutao”, borba i bol. Sveprisutna bol. Kao tihi pratilac svih mojih iskustava, koja su me pržila kao što se porculan peče u ogromnim pećima da postane čvrst i gladak.

I upitam tu vrckavu malenu “Ja” sa slike što bi mi rekla danas, na naš rođendan? I lagano i mirno, javi se glasić, isprva tih i nesiguran, a potom tek jasan i glasan. “Pa, draga moja, nisi me baš posebno pazila i mazila. Priznaj!

Previše puta si mi “zgulila koljena”, previše me puta dovela do ruba, nekoliko puta i pustila preko njega, nekoliko puta jedva preživjesmo, često puta popucah po šavovima vrišteći… Ne, nisi obraćala pažnju na moje suze i molbe da usporiš i da me primijetiš. Na moja zabrinuta pitanja “kako” (si zamislila svoje (su)lude planove), samo bi mi odrezala “onaj tko ima svoje zašto uvijek nauči kako”.

Radila si poput robota, tiho i učinkovito. Ignorirala si moje pozive da se igramo, zabavljamo, smijemo, veselimo, radujemo… Nitko sa strane nije uspijevao uočiti buru koja se u tebi stalno odvijala između mene i tebe, kao niti moje bezuspješne pokušaje da doprem do tebe. Bojala sam se za tebe, iskreno i duboko. I bojala sam se da ćeš me na kraju ubiti, ušutkati zauvijek. Znaš li to?

Ni brojne ozljede te nisu zaustavile, samo malo usporile. Isto kao niti kada si tri puta ozbiljno oboljela. Zgranuto i u krajnjoj nevjerici sam se pitala što ti se još treba desiti i hoću li uspjeti dokazati toj upornoj i dosljednoj ratnici u tebi da si samo čovjek, žena, kćer, majka…

Da, majka. E tu si počela popuštati polako, puževim korakom. I tada sam shvatila da za tebe ipak ima nade. S djetetom pored sebe, počela si uočavati dijete u sebi. Mene. Svoju dušu, suštinu i bit.

A da te i pohvalim malo, otada je sve krenulo na bolje. Počela si mudrije birati bitke i relativizirati stvarnost u kojoj prevladavaju problemi. Znam da ti nije bilo lako, životni put ti je donio borbu i mnoge teške trenutke, i prisilio te na isto tako teške odluke i rezove.

Ali, otkako si me osvijestila i pustila u život sve je počelo bivati laganije, lepršavije i životnije. Počela si živjeti, zaista živjeti. Ne samo vegetirati. I ja sam polako prestajala očajavati, ohrabrena tvojim sve češćim smijehom i humorom koji si otkrila u sebi.

I danas sam ponosna, i na tebe i na sebe. Nismo odustale. Niti od života, niti jedna od druge. Tako je i zamišljeno da bude. Samo je put do tu bio vijugav i u najmanju ruku izazovan. Ali sada sigurno znam, “kreirana je divna budućnost za nas, divan život i ljubav koja plovi u beskraj.”

Sjedim na podu okružena fragmentima dosadašnjeg života, nekih uokvirenih srebrnim okvirima, nekih uokvirenih sjećanjem. Osmjeh mi titra na usnama i obrazima, cakli se u očima. Sretna sam. Sada jesam, više nego ikada prije.

Dragi moji, nemojte dodavati dane životu, nego dodajte život svojim danima. I na kraju priče nećete žaliti što je prošla, nego ćete mirno u uspomenama i sjećanjima biti ponosni što je trajala.

S ljubavlju i blagoslovom,

Žaklina Ivana