Nekada su neke devojčice bile osuđene u nekim krajevima da odrastaju kao dečaci, jer bila je sramota kad u kući nije bilo muškog potomstva. Bile su to takozvane virdžine, devojčice-dečaci, kojima je oduzeto pravo da se igraju lutkama, puštaju dugu kosu, da vole, budu voljene, udaju se, budu majke.

Neke su, pak, žene morale da rađaju opet i opet, do dvocifrenog broja, ne bi li mužu rodile naslednika, jer se samo to računalo, a ne oni porođajni bolovi. Neke su morale da trpe muža despota, nasilnika, pijanicu, kockara, jer “taknuto-maknuto”, jednom udata – zauvek udata, bez prava na pomilovanje.

Devojčicama u Kini znali su vezivati stopala, koja su zato ostajala mala, a sve sa ciljem da budu lepe. Udavače su bile na ceni, dok su one trpele nesnosne bolove, a stopala bivala trajno osakaćena, samo zato jer je neko procenio da je tako lepše. U neko, ne tako davno, doba žene su ustajale pre zore, mesile hleba, kuvale, prale, radile ceo dan do mraka, a onda ujutro sve ponovo.

Ceo život znale su samo za težak  rad i rađanje, a čovek pored nje je bio kakav se zalomio, i tako sve do kraja njenog života. Često su žene umirale mlade od težine takvog života, na teškom porođaju ili od ko zna od koga i kako urađenog pobačaja, kao da je neplanirano dete  samo njena krivica i njen problem. I na kraju je i bio kad je iskrvarila na pobačaju ili umrla od sepse.

Bila su to strašna vremena za žene. A onda je nastupilo drugo vreme: žene su postale nezavisne i slobodne da budu s kim hoće i dokle hoće, da rode ili ne rode, udaju se ili ne. Teške poslove rade sada mašine, hleb se kupuje. Ali – strašna je ženska pobuna! Vekovi  ženskog trpljenja ostali su zapisani u našem krvotoku.

Sada su žene ljute i kad nema razloga, oblače žensku odeću i cipele sa štiklom od 15 centimetara, ali je staro sećanje prisutno: ujedaju bez da ih napadnu, često agresivnije od muškarca. Ženska tela idu kroz život vođena muškim mozgovima, često želeći samo moć koja je muška kategorija, i ne birajući način, bore se grubo, muškim sredstvima.

I opet su time žene na gubitku, jer ništa nije tužnije od žene koja je odustala da to bude, koja je ubeđena da joj ni ne treba da bude žena, a koju će sablaznuti ovakvi redovi, jer sebe u tome ne prepoznaje. Reč je o ženama koje su se totalno odrodile od svoje ženske prirode, pa su odbacivši mušku grubost (koju je doživela njena prababa) odbacila i mušku nežnost.

Sasvim iskreno verujući da joj nežnost ne treba, neke su žene krenule u borbu sa muškarcima, pa se sa njima bore umesto da se vole, a onda to još rade na muški način, snagom i grubošću, umesto na ženski, pameću i ženstvenošću koje su joj imanentne i s kojima bi dobile svaku borbu s muškarcima, a još bi pri tome oboje uživali, naravno ako su pravi muškarac i prava žena.

I baš zato što nisu muškarci, ovakav se tip žena trudi da budu više muškarac od samih muškaraca. No, razlika uvijek ostaje i to na ružan način. Ali razumem zašto se to dešava i zašto to čine, ali to je tužno jer tako gubimo svi. Niko time ne ispada sretan, jer stanje nije prirodno. Muškarcu treba žensko krilo, kao i ženi muškarčevo rame. Sve drugo je lažno i pogrešno, i udaljavanje je od rešenja. A u krajnjem slučaju i od ljubavi.

 

Tatjana Milenković