Pitaš me zašto te volim? Hm, nije lako to objasniti. Kao ni bilo koji drugi apstraktan pojam. Emocije nisu tu da se objašnjavaju. One se osjećaju. One se ne događaju, one se doživljavaju. Vjerujem da postoji čitava bašta emocija koju svaki čovjek može osjetiti. Što je bašta veća, čovjek je bogatiji.

Vjerujem da se osjećaji ne mogu ponoviti, da se oni rode, žive, traju, neki nestanu, ali ostave tragove i ožiljke. Ali ostave tragove. Priznajem, volim da zamišljam budućnost, da se prisjetim nekih davnih uspomena, naročito onih lijepih, ali živim u sadašnjosti. Želim da osjetim i živim sada.

Da, ne znam da li te volim… realno, ne znam ni šta je ljubav… Kako uopšte znati da voliš nekog? Emocije doživljavam punim plućima i uživam u njima, kako onim lijepim i divnim, tako i u mom inspirativnom bolu, koji me hvata s vremena na vrijeme.

Pošto ja ne znam šta je ljubav, ni da li te volim, a ti me znaš i čitaš bolje od mene, možda kad pročitaš ovo mogneš sam odgovoriti, i dodijeliti neko ime onome što osjećam prema tebi.

“Sve je bilo tako tiho, nemirno, ukradeno od svih skriveno…” Bio si tu, živjeli smo jedno pored drugog, svako u svom nesavršeno, savršenom univerzumu, tako blizu, a tako daleko. Sada kad razmišljam, sve je tako logično i nekako očekivano… A nije se činilo…  Nisam mogla ni sanjati…

Izgubiš se tako u nekom prostoru i vremenu ovog života i kao Santiago, alhemičar, kreneš u potragu za zlatom, a ustvari si na samom početku stajao iznad zlata. Pravo blago i jest u tom putovanju, u svim tim koracima i znakovima, koji tek na kraju logično vode ka jednom. Nikad ne znaš, baš nikad ne znaš…

Mogla bih sad da krenem da pišem od samog početka, bila bi to divna priča… Ali ima jedan problem… Ne bi bila uvjerljiva… Zar ne?

Sve od početka je tako savršeno. Teško je povjerovati… Toliko slučajnosti, toliko sreće, toliko godina, toliko perfektnih trenutaka, koji su perfektni baš zato što su tada i tu… Ko bi rekao da nije san, ko bi vjerovao u sve to…  Ja ne razmišljam, ja uživam. Jer ako je i san sve ovo, probudiću se, ispričati tebi sve, jer ćeš sigurno biti tu, i ako ništa, imaću jedan divan san i divnu priču…

Vjerovatno ću početi ispočetka, znaš mene, sve do detalja… Od zajedničkog uživanja u čokoladicama iz djetinjstva, zajedničkog “učenja” i priprema za takmičenja, stihova pjesama u kojima se pronalazimo oboje, posveta i autograma, putovanja, preporučeno poslatih poklona za rođendan, jer šta je četiristo kilometara…

Već vidim onaj tvoj osmijeh, koji želiš da sakriješ, a on se ipak pobjedonosno pojavi na tvom licu… Moj najdraži.

Dalje ti vjerovatno preskačem dio koliko je bilo teško izdržati par sati da te ne obavijestim o nekom vjerovatno glupom događaju, koji ćeš ti saslušati odnosno pročitati, i iskreno se nasmijati, ili samo pogledati preko naočala…

Vjerovatno ti preskačem i dio, koliko sam željela da te za rođendan ugledam na vratima moje sobe, koliko sam očekivala da se pojaviš na ulici ni od kuda, ali ti si i tad uspio da me iznenadiš, kao što niko ne bi znao… Ne znam, možda ti i kažem…

Sigurno ti prepričavam sve one zajedničke pustolovine na zajedničkim izlascima, putovanjima, o ukusu italijanske čokolade, o svim egzotičnim čajevima u kišnom Beogradu, ili sunčanom Kopru, mirisu i boji crvene ruže neočekivane, onako najljepše bez ikakvog razloga…

Hej, pa već je previše momenata za jedan san… Okej, to i dalje liči na moje snove, i dalje postoji šansa da sanjam…

Vjerovatno ti preskačem i dio o brojanju, dana, onda i sati, do tvog dolaska, ustvari, i ti si ih sa mnom… Rećiću ti i taj dio… Pričaću ti i o toj noći, pretpostavljam da bi volio da ti kažem… Prepričaću ti svaki dio kojeg sam se sjećala…

Pričaću ti o našoj “Veneri” koja se ugasila kad je svanulo na terasi studenskog doma… Pričaću ti o, kako si ono rekao, “buđenju u ‘najudobnijem’ krevetu”… Pričaću ti o poljupcu nakon toliko mnogo alkohola i nikotina… Vjeruj, bio je nesavršeno savršen.

Onda ću ti reći vjerovatno o naletu zbunjenosti, sreće, izgubljenosti i ushićenja… osjećanja… Kada bi se bar moglo opisati… Ne mogu, zato i jesu osjećanja doživljaji… Znam ja, ti ćeš znati o čemu pričam… Možda preskočim dio o dolasku kući usred ispitnog roka, za samo još koji nesavršeno savršen poljubac, koji pomjera iz temelja…

Onda ti pričam o kasnim i dugim video pozivima… o dijeljenju prijatne tišine i pogledima, koji su, kako si rekao, u isto vrijeme tako divni i slatki, a opet sa neke druge strane zamišljeni,  preplašeni…

Pričam ti onda o zajedničkim planovima, dogovorima, uklapanjima, pričam ti i o tvojim kašnjenjima. O tome kako vješto učiniš da se ona zaborave, čim stigneš… O dodirima koji smiruju, o sigurnosti, o osloncu i podršci koju pružaš… Ili ne, neću ti to pričati, uobrazićeš se…

Ali, ipak to sam ja, kao da ću moći da ti nešto ne kažem… Ma rećiću ti… Rećiću ti sve… Neću preskočiti nijedan momenat, ni detalj… Možda ne bih trebala, ali ja želim. Jer ako je san, i ja ti ispričam… Možda pomognem da shvatimo, i počnemo da živimo snove…

 

Danijela Kuzmanović