Vidi boje, drugarice! Vidi kako su se prosule! Tu, baš ispred nas, na mokrom asfaltu. Vidi kako su divne! Vidi kako se razlivaju na ovoj divnoj svjetlosti, na putu koji nam se ukrstio. Kako su lijepi, drugarice, ovi snovi u boji.

Kako su divni, kad ih obojiš svojim nesvjesnim smijehom kroz san. Jesi li vidjela i ove boje jeseni ispred naše kuće? Neke nove, kao nikada do sada. A boje ovih kiša? Jesi li čula? Da, obojila si mi kišu. Pomiješala sa kiselinom i razlila u tintu kao more. Dodala im vatreno crvenu i zlatno žutu, onu šuškavu, boju jesenjeg lišća.

A, sada… sada ću ja toj emulziji razlivenih boja dodati srebrnu. Srebrno bijelu, dovoljno hladnu da mi se ne uspavaš, a opet ne previše, da se ne prehladiš. Dodaću i po koju plavu zvijezdu. Baš tu ispred nas. Tu pred našim budućim koracima. Znaš mene.

A i, šta je dan, mjesec, godina, bez plavih zvijezda. Trebaju nam. Trebaju nam da izvuku ono najbolje iz nas. Da nas podsjete koliko vrijedimo. Ti. Ja. Mi. Nas dvije i ove naše razlivene boje. I naše plave zvijezde. Treba da koračamo hrabro, koliko god gusta emulzija bila. Da je razrjeđujemo kiselinom. Da je čuvamo.

Teško je uskladiti korak. Pogotovo ako ne idemo istim pravcima. Istom brzinom. Ali da nam boje budu što ljepše i šarenije, zajednički je cilj. Da imaju što više zvukova, raznih žanrova. Mojih, tvojih, naših. Uvijek se možemo uhvatiti za ruke, krenuti umjereno. Da ne poletimo previše, da ne padnemo prejako.

Taman tu. Tako, malo iznad Zemlje. Tu blizu Mjeseca. Ne preblizu, da nas ne zavedu njegova svjetla. Jer, drugarice, mislim da nam treba Zemlja. Neka Zemlja za nas. Trebaju nam njene boje. Trebaju nam njena godišnja doba. Trebaju nam njeni ljudi. Trebamo i mi njoj.

Da se ne ugasi ovaj divni plamen. Šareni, glasni plamen u nama. Da otkrijemo još ljepše boje. Da ih čuvamo. Da obojimo svijet. Da i drugima pomiješamo kiselinu. Da slušaju. Da ne kisnu samo. Da otvore um. Da shvate da je sve u boji. Da na kraju stvore svoje boje, ali da znaju da nema ljepših boja, od ovih naših.

 

Danijela Kuzmanović