Stanem ispod mosta. Pogledam u suprotni stub. Masivni, statičan. Pustim vodu da prolazi kroz glavu. Pustim rijeku da odnese sve. Pustim razum da teče. Pustim sve da ode. Pustim…

Osjećam se bolje. Snažnije. Nema više. Prošlo je. Kao sve što će proći. Nešto brže, nešto sporije. Vrijeme je to koje zavarava. Vrijeme koje je imaginarno. Pitajte česticu životnog vijeka od par minuta, koliko brzo prođe jedan minut?

Pitajte bolesnog koliko dugo traje jedan sat, dan? Pitajte sami sebe, prolazi li vam vrijeme uvijek istom brzinom? Uostalom, šta je vrijeme zapravo? Reklo bi se da nam nikad ne ide na ruku. Reklo bi se da nam se i ovog momenta smije onim zlim osmijehom i poigrava sa nama, odlučan da nas muči i oteža što je više moguće. Jeste, priroda se urotila protiv nas. Sami joj dajemo moć. Sami biramo.

I ovaj statični stub mosta izabrao je da nosi ovakav teret. Da stoji tu u vodi. Da čeka da mu prođe životni vijek. I ova voda bira da ga obilazi i odlazi dalje, kao da i ne postoji tu. Možda se samo pretvara, a ispod površine u svakom trenutku se trudi da odnese sa sobom i dijelić, makar i mali, tog stuba. I čeka. Čeka svoj trenutak. Isti onaj koji čeka i stub. A na prvi pogled se uopšte ne čini tako.

Za sve to vrijeme bilo dugo ili kratko, to biraju stub i rijeka, most stoji u svoj svojoj veličini i ljepoti, zračeći superiornost sa razlogom. Okupan sunčevim zracima ili kapima kiše sluša oduševljenja i korake. Predaje se zagrljaju obala koje spaja i prkosno sakriva pogled od vode ispod.

Ne razmišlja o vremenu. Vjerovatno ne zna i da postoji. Uživa u svom bitisanju i predatoj snazi svjedočeći mnogim tajnama, rastancima, sastancima, poljupcima i suzama. Na kraju dana je on ipak samo most. Možda već sutra bude ruševina ili možda stub za neki drugi most. Prepusti se vodi da ga nosi.

 

Danijela Kuzmanović