Sigurno ste dosad bar nekoliko puta, ako ne i više, čuli nekoga da kuka. I da li ste se zapitali -u čemu je problem i zašto to ljudi rade? Ako jeste, kao i ja, onda ste i vi verovatno došli do zaključka po kom principu to se dešava.
1. Prvi slučaj su – kuknjavači, koji su meni stalni predmet posmatranja. To su ljudi koji kukaju, jer će se tako naći neko da se na kukanje “nasanka”. To su oni isti koji igraju na kartu nečijeg sažaljenja. Vrlo brzo očekujte od takvih da vam se uvale na grbaču, dok god od tebe budu imali koristi.
Zato, kada ih uočite, izbegavajte ih u širokom luku, ili ako su krenuli da vas tlače, otrgnite se iz njihovih kandži. Ako vas uzmu pod svoje, služićete im. Koristiće vas za sve ono što njih “mrzi” da urade. Takoreći, bićete njihov večiti rob i sluga.
2. Vrsta onih što kukaju su – ljudi koji su navikli na lep i lagodan život. Mnogi od njih su iz našeg bliskog okruženja i srećemo ih svuda.
Oni nikada nisu radili u privatnoj firmi, nikada nisu počeli od – nule, već su za svaku sferu života imali izgrađen temelj, ili bar prizemlje. Takvim ljudima je sve manje. Počev od zarade, karijere, životnog postignuća.
Ali ne brinite. Ovakvi kuknjavači su najskloniji – pucanju, psihičkom rastrojstvu i nemoći da nađu izlaz iz problema, jer pri izmicanju čvrstog tla pod nogama, oni ne znaju da se snađu.
3. Grupa onih što kukaju su večiti – negativci. Oni što sreću i zadovoljstvo ne pronalaze ni u čemu,a sve oko sebe gledaju “crnim”, pesimističnim pogledom.
Sigurno ste često osetili njihov nevidljivi dodir za vaš um i telo težak poput bremena… To je ta negativna energija “prosuta ” po vašoj karmi, po vašoj duši. Zato, distancirajte se, ako ne nameravate da i vi pripadnete ovoj grupi – namćora.
Snežana Gagulić Obradović

Snežana Gagulić Obradović, rođena je 5. septembra 1983. godine u Rumi. Odrasla je u malom sremskom selu na obali Save, u Grabovcima, odakle se mladalačkim, nesigurnim koracima otisnula u Mačvu, u selo Majur, kraj Šapca gde i sada živi i radi. Završila je Višu školu za obrazovanje vaspitača u Šapcu, 2006. godine. Zaposlena je u PU Naše dete. Majka je tri devojčice. Poeziju piše od svoje 19. godine, ali nikada nije skupila dovoljno hrabrosti da se time ozbiljnije bavi. Početkom 2020. godine započela je aktivnije učešće na konkursima, kako bi svoj skroman talenat iznela u javnost. Piše različite žanrove, od dečijih ljubavnih i šaljivih, pa do realističnih tekstova koji opisuju današnjicu. 




