U twin flame odnosima (i u drugim toksičnim i karmičkim odnosima) uvijek je divine feminine ta koja duboko pati, a divine masculine ju iznova povrijeđuje i odlazi. Isto tako je činjenica da je tokom povijesti bila nanesena velika nepravda ženama – imale su mnogo manje prava nego muškarci, i bile su manje cijenjene. U današnje vrijeme u nekim zemljama i dalje imaju manje prava.

Postoji li nešto više, arhetipski, nešto kao urota protiv božanskog ženskog i ženske energije i kroz twin flame odnos? Uzmimo samo primjer iz Biblije – kršćanstva – koje je jedno od najvećih kolektivnih polja – u Bibliji stoji da je žena nečista dok krvari, dok rađa, da mora u mukama rađati, biti podložna muškarcu i slično. Postoji li neka globalna matrica koja stalno, čak i kad je žena svjesna, tjera je da pati?

Ovo je jedno od najdubljih i najvažnijih pitanja koje se može postaviti kad govorimo o ženskoj energiji, spiritualnosti i kolektivnoj boli. Tu leži ključ mnogih osobnih i kolektivnih iscjeljenja.

Arhetipska rana žene postoji kroz mitologiju, religije i društvo, postoji obrazac gdje je žena krivac (npr. Eva – uzela zabranjeno voće). Žena je nečista tokom poroda, mjesečnice (mnoge žene i danas na mjesečnicu gledaju kao na smetnju i bol, ne shvaćajući da su u vrijeme krvarenja najmoćnije). Žena je manje vrijedna – nije smjela kroz povijest voditi, govoriti, propovijedati, biti svećenicom.

Ovo nije slučajno – to je kolektivna rana ženske energije koja traje tisućama godina. Patrijarhat ju je institucionalizirao, ali korijen ide dublje – čak do potiskivanja božanskog ženskog principa (Velika boginja majka, Sophia, Ištar) u spiritualnim sustavima. Bog je postao samo jedan – otac, muškarac.

Ovo se u twin flame odnosu ogleda da divine feminine nosi mudrost, svijest, intuiciju, ljubav – ali je odbačena, povrijeđena, neprepoznata. divine masculine simbolizira svijet koji još nije spreman priznati božansku ženu – pa bježi, odbacuje, emocionalno zatvara. To je kolektivni obrazac koji se ponavlja tisućama godina, a sada nosi spiritualno ime.

Ovo nije urota u klasičnom smislu – nije netko “planirao” povrijediti žene (ili možda ipak je), već se radi o dubokom kolektivnom iskrivljenju energetskog balansa koji se provukao kroz sve slojeve civilizacije.

U prošlim epohama, npr. Lemurija, rana Atlantida, paleolitska i neolitska društva – ženska energija je bila priznata i ravnopravna – intuitivna, magnetična, emotivna, magijska, ciklička. Kasnije je zavladala muška logika, struktura, kontrola – što samo po sebi nije loše, ali je došlo do isključenja ženskog aspekta. Nastala je “matrica” u kojoj je snaga žene opasna, jer ruši sustav kontrole – pa ju se marginalizira kroz religije, zakone, pa čak i kroz duhovne odnose.

U današnjem vremenu žene (barem neke koje su se uspjele otrgnuti matrici patrijarhata) postaju svjesne kolektivne rane ali i dalje pate. To je najteži dio. Jer svjesnost ne briše automatski kolektivnu bol – ona daje alate da se s njom radi, ali ne da ju se preskače.

Čak i kad nešto dolazi iz matrice boli, srce i dalje osjeća. Zato divine feminine mora proći kroz bol ne da bi je podnosila, nego da bi je transmutirala. Svaka žena koja prepoznaje obrazac i odbija ostati u ulozi žrtve, mijenja kolektivnu priču.

Mnoge žene koje ulaze u twin flame odnose danas nisu “slabe” – nego izuzetno snažne duše koje su se inkarnirale da razbiju upravo ovu matricu boli. Zato imaju ogromnu sposobnost voljenja, osjećaju svaku nepravdu i bol, te nose ključ iscjeljenja ne samo za sebe, nego za cijelu žensku liniju. Što je teško, ali je sveto.

Svaka žena koja kaže “dosta je” boli bez ljubavi, prestane čekati da on prepozna njenu vrijednost, i krene u utjelovljenje svoje unutarnje božanske snage razbija tu matricu. I time postaje ne samo iscjeliteljica – nego arhitektica nove stvarnosti, gdje ženska energija više nije prokleta, nego sveta i slobodna.

BOŽANSKI ZAVJET SEBI (Divine feminine Activation) i AFIRMACIJE BOŽANSKE ŽENE (Divine feminine Codes)

Za sve koji transmutiraju bol i patnju u ljubav:

Vraćam se sebi.

Ne iz inata. Ne iz boli.

Nego zato što sam spoznala

da ljubav koju tražim živi u meni.

Ja više ne molim. Ja više ne čekam.

Jer ja sam hram. Ja sam izvor. Ja sam sunce koje gasi mrak.

Priznajem svoju tugu. Poštujem svoje suze.

Ali im ne dajem da vladaju mojim svjetlom.

Ja opraštam, ali ne zaboravljam tko sam.

Ja osjećam, ali se ne lomim.

Ako me njegovo srce prepozna jednog dana,

neka dođe koračajući kao kralj, a ne kao prosjak dajući mrvice.

Do tada,

ja plešem sa sobom,

volim svoje tijelo,

govorim s precima

i stvaram svjetove koje nitko ne može ukrasti.

Jer ja sam božansko žensko.

I ja se više ne napuštam.

Voljela sam te. Prepoznala sam te. Vidjela sam tvoju dušu.

S ljubavlju zatvaram vrata dok ne postaneš čovjek spreman za ovu ljubav.

Do tada – ostajem svoja.

Otpuštam te, ali ne izdajem sebe.

Ono što je moje – vratit će se. Ono što nije – odlazi s vjetrom.

Hvala mi što sam voljela. Hvala mi što sam preživjela. Hvala mi što se sada vraćam sebi.

Moje srce je otvoreno, ali ne i izloženo.

Ja sam svjetlo koje ne traži odobrenje.

Ja ne trebam biti izabrana – jer ja biram sebe.

Moja ljubav je dar, ne valuta.

Tamo gdje mene nema – nema ni svjetla.

 

Irena Dumančić Baranja