Od samog našeg buđenja ujutro, pa do odlaska na spavanje, naše čulo sluha konstantno radi. Ono je toliko jak dio nas da čak i posljednje umire. Vjerujem da se malo nas zapita o tome na koji način i kada uopšte slušamo.
Priču o anatomskom svojstvu uha i onoga što ono ima u svojoj fiziologiji ćemo ostaviti za neka druga vremena, ona kad možda naučimo slušati jedni druge. Možda je jedino bitno pomenuti da čujemo na način što koža bubne opne vibrira pod bilo kojim zvučnim nadražajem u spektru zvuka koji detektujemo. Vibracijom se prenosi podražaj na sićušne kosti u sastavu uha koje podražavaju naš centar za sluh u mozgu. Čim se aktiviraju prvi neuroni, rađa se bilo koji zvuk u našoj okolini. Od onog koji nas stimuliše, čini sretnima, pa do onog koji nas muči i iritira.
No, da li stvarno znamo čuti ono što je bitno i slušati? U jednom društvu i vremenu koje je zasićeno informacijama i podražajima, vjerojatno se javlja neki vid blokada koji nas ostavlja udaljene od nas samih. Nije uvijek konstantna tehnološka progresivnost i surova materijalnost ovog svijeta ono što treba kriviti, jer smo se udaljili od nas samih i od prirode. Recimo da upravo to što ne slušamo je dio nas koji snosi najveću odgovornost.
Šta uopšte znači slušati i znamo li razlikovati to slušati od čuti? Stvar postaje još i gora kada napomenem da sam primijetila da ljudi danas svojim slušanjem zaborave da uz razumijevanje, treba da i osjećaju. Mnogo toga dolazi baš od naše nepažnje i nedostatka osjećaja, kao i ne razmišljanja. Kombinaciji svega doprinosi i jedna kap sebičnosti kada dobijemo otrovnu mješavinu koja nas desenzibilizira, emocionalno sakateći mnoge ljude oko nas! Pazite, ovome smo svi skloni. Samo je pitanje koliko smo svjesni toga svega u sebi.
Konstantna žurba i potreba da završimo stvari u roku. Stalna potreba da ignorišemo umor i bol nas dovodi upravo do toga da prestanemo slušati. Kako ostale, tako na kraju i sebe, što nas dovodi do oboljenja i žaljenja za onim što smo mogli učiniti, a nismo. Isto nas dovodi i do odabira pogrešnih ljudi u našim životima. Možda je davno prošlo vrijeme da se zaustavimo i upitamo se gdje idemo?
Ipak, nije stvar toliko loša kako izgleda. Vjerujemo duboko da se stvari dese tačno kad trebaju, tako se mogu desiti upravo sada. Upravo naše boli i naše potrebe rođene u glavnom na ognjištu ljubavi za druge će dati te elemente neposluha samih nas prema nama. Tužno je da uvijek mi snosimo posljedice naše ljubavi za druge, ali ono bitno je da iz toga učimo! Ovom prilikom možda je bitno znati da je već vrijeme da naučimo slušati prvo sebe!
Šta znači slušati sebe? Pa kao što je stvar sa ljubavlju prema sebi, koja mora biti neupitna, prva. Tako je isto i sa slušanjem! Prvo je potrebno slušati sebe konstantno. Slušanje sebe nije samo slušanje našeg internog dijaloga koji vodimo svaki dan. Slušanje sebe polazi od toga da primijetimo fizičku bol i njegujemo je. No moramo čuti i svoju duševnu bol i razgovarati s njom kao sa osobom. Pitati je zašto nas je posjetila! Njegovati je i dati joj smisao. Trebate primijetiti da ovo sve radite za druge ljude, ali za sebe na to zaboravite. Ništa od ovoga nije sebično nego nužno!
Shvatite da onog momenta kada počnete pažljivo i konstantno slušati sebe, pitat ćete sebe bitna pitanja koja će vas gotovo sigurno voditi ka nečemu višem. Saznat ćete u procesu lične želje, lična htijenja, lične strasti, lične ljubav i čežnje… Nije li to blagoslov koji je nama potreban kako bi i drugi bili sretniji? To je isto i blagoslov koji nas vodi ka tome da znamo napokon slušati druge.
Ako ne pogledamo i osjetimo ono što se oko nas dešava, mi nismo u stanju znati da li i zašto uopšte slušamo nekoga. Ukoliko ne obraćamo pažnju da čujemo naše boli i naša osjećanja, onda nas to čini odsutnima od naših emocija. Dakle, tako gušimo suosjećanje, a ono je osnova kako možemo slušati druge. Prikažimo ovo primjerom! Pretpostavimo da nam se požalila bliska osoba kako je tužna radi smrti voljene osobe. Kada je slušamo, odmah ćemo zamisliti kako bi bilo nama da smo u sličnom stanju. To će u nama probuditi osjećaje slične kao kod naše prijateljice.
Time ćemo znati kako da joj odgovorimo, a da njena bol bude validna. Na taj način smo tu za nju i ona to zna. Ovo znači da smo prvo poslušali svoja osjećanja, kako bi mogli uopšte čuti njena. Zamislite sada kakvu bol nanose ljudi koji u ovoj situaciji nisu poslušali vlastitu bol kako bi znali za bol svoje prijateljice? Onda samo zamislite koliko je to nanijelo boli hipotetičkoj prijateljici i koliko u toj situaciji beskorisno radi čitavo anatomsko čudo anatomije u našoj glavi koje služi da bi zvuk imao značenje.
AnaDominik Rodić
AnaDominik Rodić, rođena 1988. godine u Sarajevu. Primarno je terapeut i istraživač u oblasti prirodne i alternativne medicine (kristaloterapija, infonoterapija, herbalizam, fitoterapija i astrologija), a zatim internacionalni aktivista u oblasti ljudskih prava (artivism, novinarski aktivizam). Bavi se i umjetnošću (ilustracija, novele i blog), a interes za područje prirodne medicine slijedi od 2005. godine na temelju vlastitih iskustava, od 2006. do 2010. godine samostalno je istraživala uticaj kristaloterapije na čovjeka, a od 2010. do 2014. godine ostvarila je virtualnu zajednicu o astrologiji i kristaloterapiji pod nazivom "A. Dominik astrološki servis", a kroz pandemiju je postala verifikovan stručnjak u ovoj oblasti, prepoznat od strane nauke i organizacija uz zdravstvo. Napisala je brojne kolumne o duhovnosti, astrologiji i kristaloterapiji na raznim portalima kao što su: Radio Treća Dimenzija, Astroportal.in i Spotlight.hr, a od 2015. godine počela je pisati i kolumne za Hrvatski portal alternativne medicine "Atma" i mnoge druge. Piše i knjigu o iscjeljujućem djelovanju ruda, minerala i biljaka na ljudski organizam. 
