Ima nešto u očima tih ratnika. Najčešće su to suze. Jupiter je došao na 15 stupnjeva Raka. Na stepen svoje egzaltacije. Dostigao je da pogleda dovoljno daleko – u sebe.

Sada kada se čini da je svaki ponor ispod njega najteži mogući put, zastao je još jednom, da uhvati predah. Odavno nije bio sa svojim mislima. Odavno nije razgovarao sa samim sobom. Odavno mu nije bilo teže.

U tome je i sva njegova snaga. Blatnjavi kaput, ishabana odjeća, prljave ruke. Ispunjen bolom, zbunjenošću, strahom potpuno sam stoji ispred najljepšeg mjesta na svijetu. Lišen sreće. Umoran. Sa napuklom nadom i nekim, rijetkim, snovima.

Što sam sve prošao da bih sada, u konačnici, stajao ovdje sam? Zar su sve moje bitke, žrtve, sav trud rezultirale samo samoćom? Zar je to nagrada?

Vidno je razočaran. Nezadovoljan. Ne osjeća se dovoljno dobar. Čemu služim – pita se. Sebi, odgovara njegov vodič, čini ti se da si uzalud stigao ovako daleko i otrpio mnoge patnje, da bi nagrada bila samoća. To nije nagrada, odmah ću ti reći. To je još samo jedan, konačni izazov. Izazov tebe.

Ne osjećaj se kao gubitnik, jer ništa i nikoga nisi izgubio. Sve što želiš i sve što si imao, nalazi se ispred tebe, sa druge strane planine, čeka te. Ali, postoji vrijeme kada si bitan samo ti. Ako izdržiš svoju samoću, spremnije ćeš dočekati ljude.

Da bi osjetio konačnu sreću i ispunjenje, prvo moraš osjetiti sebe. Kako dišeš. Kako govoriš. Kako tvoje srce otkucava. Kako se noću tijelo pomjera. Kako stvaraš. Što sanjaš. Kakav se budiš. Samoća se čini kao najgora moguća kazna, no nije. Kada prođe ovaj period kontemplacije, bit ćeš spreman da dijeliš sebe.

Hoću li biti bolji? – upita ratnik. Nećeš. Bit ćeš ti. Ne postajemo gori ili bolji, postajemo samo više svoji. I kad više osjetimo sebe i drugi nas više osjećaju. I kada prožmeš svoje tijelo sobom, prožet ćeš se i sa drugime. I tada će dijeljenja tebe biti tvoja nagrada.

Ratnik je šutke slušao njegove riječi. Najljepše mjesto na svijetu gdje se upravo nalazio bila je njegova duša. No, nikada sebe nije gledao takvim očima, zato je i njegova zbunjenost bila opravdana. To si ti – reče vodič. 

Sada pogledaj preko. Ratnikov pogled je sezao na poznata lica. Znao je tko su ti ljudi što ga čekaju. Vidiš li sada da nisi nikoga izgubio? Oni su ovdje, čekaju da budeš spreman. Vaši putevi opet će se ukrstiti i obećajem ti – bit će bolje i ljepše, bit ćete ispunjeniji. Ako ne izgubiš nadu, život će opravdati tvoju vjeru. Ako se opet, nakon svog bola, usudiš sanjati, ostvarit će ti se.

Ali, neke bitke vodimo sami. Ne da bi se pobjedili ili porazili, nego da bi se pronašli. Znam, sada ti sve izgleda bez smisla, ali smisao neće doći. On je tu. Samo ga ti ne vidiš. Suze su zaslijepile tvoj pogled, ali od njih će nastati bistrina.

Ako vjeruješ da su duše spojene, bez obzira na fizička tijela i ako vjeruješ da niti sudbine koje vas vežu ne mogu biti prekinute sa nikakvim “zbogom i doviđenja”, tada ćeš osjetiti ponovno spajanje.

Ti ne trebaš držati nečiju ruku da osjetiš otkucaje srca, niti moraš vidjeti nečije Tijelo da bi znao kako diše. Ako netko živi unutar tebe, sa njim liježeš i budiš se. Osjećaš ga kao samog sebe.

A što će nam onda spajanja? – zapita ratnik. Spajanja dolaze kao salijevanja sebe sa drugom svojom cjelinom. Sa drugim ratnikom. Spajanja su nagrada za tvoje “putovanje”. Svatko ima svoju misiju. Svatko se bori sa svojim strahovima i demonima. I premda ti je duša izgrižena od bivanja, spreman si osjećati. To je dovoljan dokaz da si zaslužio to što tražiš.

Voliš li? – upita vodič ratnika. Volim – sigurnim i smirenim glasom odgovara ratnik. I vodič već zna da je pola ratnikovog zadnjeg izazova već riješeno. Siguran je i smiren. Spreman čekati. Više ne žuri. Više ne ratuje sa vremenom. Strpljiv je.

Odlično. To je sve što ti treba trenutno. Da voliš. Uskoro ćeš se opet susresti sa onima koje voliš i tvojoj sreći neće biti kraja. Ali, ostani još neko vrijeme u ljubavi sa samim sobom, kako bi ljubav sa njima mogla biti potpuna. Ja sada odlazim – kaže vodič.

Mrak je počeo padati na ratnikove vijeđe. Umoran, ali sa osmjehom na licu i mirom u sebi, preklopio je svoje dlanove u molitvu.

Reci mi još samo, kada dođe ponovno trenutak susreta sa onim kojeg volim, što da budem? – u dahu upita ratnik, moleći pozorno za posljedni savjet.

Vodič se okrene još jednom da vidi tu ratnikovu dušu. Čini se kao da je sjaj svih zvijezda zablistao u njegovim očima. Divno je to “dijete” i “čovjek”, pomisli.

Nasmiješi se dobronamjerno i reče – Budi ljubav.

A zatim nestane. Negdje u dubinu ratnika koji je sve to znao, ali je trebao ponoviti.

Ratnik svjetlosti obriše suze i otvori svoju dušu. Zna da ne želi odustati. Riskirati svoje srce zbog ljubavi mnogi zovu ludošću. Ratnik to naziva hrabrost. “Jer, kad krenemo ususret ljubavi i ona krene ususret nama, i spasi nas.”

“Ratnici svijetlosti prepoznaju se po pogledu. Često se smatraju nedostojnima svakog blagoslova i čuda. Mnogo im se puta učini da život nema smisla. Zato i jesu ratnici svijetlosti. Jer griješe. Jer pitaju. Jer neprestano tragaju za smislom. I naći će ga.” (Paulo Coelho)

Ima nešto u očima tih ratnika. Najčešće je to ljubav.

 

Astro Aisha