U zrelim godina očekuje se od nas odraslih da budemo upravo ovo: zreli, stabilni, jaki, čvrstih stavova o životu, ljudima, situacijama. No slamamo se… često… psihički, fizički i ono najgore, emotivno.
Pogode nas udarci i rane krvare teže nego kada malo dijete padne i razbije koljeno ili završi na operaciji. Bol je nemjerljiva, ubojita, guši, pritišće, baca na tlo, mrak veći od najtamnije noći… kada izgubimo… ponovo i ponovo. Prekid odnosa, gubitak voljene osobe jednak je boli nakon gubitka drage osobe smrću.
Svi oni koji nikada nisu izgubili srce, svoju drugu polovicu… ne mogu ovo razumjeti. Svi oni koji žive u svojim “savršenim” svjetovima unutar umjetnog stakla i ne žele vidjeti istinu…ne mogu ovo shvatiti. Svi oni koji nikada nisu riskirali dajući svoje srce, dušu nekome u potpunosti… ne mogu ovo shvatiti. Svi oni koji nikada nisu ušli u dubinu sebe, svoga života… zbog straha da se ne suoče sa gorkom istinom primarno o sebi i neminovno o drugima…ne mogu ovo shvatiti.
I tako dođe jedan dan života našega… kada nas život opet nanovo prisili da dotaknemo dno dna. Onaj trenutak našeg života kada gledamo direktno u provaliju našeg života, visimo na litici katastrofe našeg života i svjesni smo da ulazimo u zadnju sekundicu našeg života, gdje je promjena hitno potrebna. Pitamo se je li je vrijedno uništiti cijeli život zbog slomljenog srca? Je li je vrijedno uništiti i zapustiti sve što smo u životu stvorili zbog jedne osobe koja nas ne voli?
Naravno da zdrav razum i sva naša pamet govori da nije. Ali duša i srce znaju da je gubitak tu i nema povratka nazad. I što nam sada ostaje? Što da radimo u takvim situacijama? Mnogi autori samopomoći savjetovat će relaksacije, čišćenja raznih vrsta, meditacije, razne odlaske na tretmane bilo koje vrste, i to pomaže… djelomično.
No istina je samo jedna. Mi ostajemo sami sa sobom, sa svojim srcem, dušom, mislima i nema bijega od samog sebe ni na kraju svijeta. Sami smo. Opet i opet i opet. Kako da zahvalimo nekome na postojanju kada smo naposljetku samo bol dobili? Kako da mu zahvalimo na životnim lekcijama ako su bile krvave, lažne, manipulatorske? Najgore je kada ti taj netko u odnosu bude sve. Snaga, ljubav, prijatelj, osmijeh, radost, motivacija, utjeha… budućnost.
Nutrina duše i sjaj srca. Zraka sreće i putokaz svjetlosti. I onda nestane. Okrene ti leđa… tiho… planski… šutnjom. Zauvijek. I nestade. I shvatiš… hrabrost duše jedino ti ostaje. Hrabrost koja je na početku bila ludost. I to je sve što ti ostaje i što će nas na kraju ponovo dići: hrabrost. Hrabrost koja će nam pomoći učiniti neke nove korake…
Lisa Zinaldi
Lisa Zinaldi, rođena 1980. godine. Živi, radi i sanja širom otvorenih očiju i uma, ali je srce uvijek vodi kroz život. Odrasla u divnoj prirodi, okružena raznim životinjama, veliki ljubitelj pasa, slonova, ptica i konja. Svi djetinji snovi bijahu joj ispunjeni kroz radost i vrijedne ruke djeda i bake. Proživjela divno bezbrižno djetinjstvo, naporno školovanje, još zahtjevniji posao. Zvijezda vodilja kroz život joj je: ljubav u svim svojim oblicima. Danas samostalna i savjesna mlada žena, koja nakon raznih životnih bitki, unutar i van sebe, otkriva duhovnost na vrlo suptilne načine. Vječiti optimist, borac, empata, hrabrog srca, otkrila je svoje unutrašnje snage. S anđelima komunicira bez riječi, vidi ih… iako ponekad još uvijek pomišlja na odlazak kod okuliste. Svakim danom je drugačija, bolja i svjetlija. Ljubav traži, gubi, nalazi, želi… dijeli. Želja joj je da se neke duše, koje put navede na ovu stranicu, pronađu u njenim riječima, te prepoznaju i vide tajne života, tiha šaputanja duše i anđeoske putokaze. 
