Čekajući na tebe

iscurilo je sjećanja,

u prorezima kojih

je falila vječnost.

Zarobljena na površini,

zjenica tvojih…

Dok bježiš porobljen svojim strahovima, zatomljenima u vreći zaborava, sjeti se da ispod strahova se krije taj prokleti komadić ljubavi, koji sam primijetila. Nisi samo ti taj koji je izgubio one koje voliš, već ih je i sam bijeli svijet izrodio. Bar si me i sam tome učio… Možda bi i sam vidio da govorim neke stvari koje su opipljive, ali lijenost je ta koja te u inat gurne, pa iz ponosa ne želiš onaj komadić ljubavi sakriti.

I ja sam to sakrila,

jer ne bi shvatio

gorčinu tišine

u kojoj krijem nas,

od svih, samo od nas

nikada…

I tako ćeš opet, na kraju dana zatvoriti oči pod težinom krivnje bez osnova, ne razmišljajući koliko si sebičan, zapravo. Naučili te tome duhovi iz prošlosti i trenuci obeshrabreni samim tobom, jer ne želiš ni sam mir.

Sada mi reci, vrijedi li žrtvovati svoju slobodu za nekoga ko je toliko ogorčen da sumnja i u beskrajnu svetost ljubavi, koju osjeća za mene… Jer se opet i sam tješiš da sam još jedna razmažena žena, koja misli da je više zaslužila od onoga što joj je dato, zanesena tuka koja je nagone zamijenila za ljubav, dijete generacije X, koje ni samo ne zna šta osjeća.

Razočarana sam na ovome kako vidiš moje biće. S tim da si bio u pravu… Ja jesam tuka! Idiotkinja jedna koja ne štedi ljubavi za tebe, iako zna da si već sve dao drugima. Iako, pak, oni to nisu ni znali cijeniti.

Ne kažem,

kunem se čašću

da je moja duša nešto vrednija

od bilo koje ljudske.

Ali vjerujem da

milost i nježnost

od tebe zaslužujem prije,

radi toga

što vjerujem u nas.

Izgovorima lutaš što dalje od mene i gradiš se razlozima koji vrijednost nemaju. Ne razumiješ koliko je to srce velikih žena, kada u njima dom nalaze mnogi drugi ljudi, ne samo muškarci. Smiješne su te odbrane i oružja koja stvaraš, kako bi se branio od ljubavi. Ti se ne pitaš kako je pokušati tebe zaboraviti, iako najviše žalim što ranije rođena nisam, kako bi umakli zajedno ratu.

Ne mogu da prežalim te dječje ljubavi koje smo mogli imati, da sam rođena ranije… Ali nisam, pa budi odgovoran i jebeno prihvati i tu stvarnost. Jer nećeš ni sam da priznaš koliko ti ja falim, da mi pokažeš “sebe”, za kog i sam znaš da “ga” razumijem.

Vjerovatno ćeš sada i reći kako sam beznadežan slučaj, koji će sve prijatelje izgubiti. Svakako, ja sam jedna budala koja ostaje u nizu sa drugim budalama, kako bi nešto stvorila.

U izlogu me vidiš kao

polomljenu porculansku lutku.

A nisi tako dobro pogledao,

izlog ovaj,

da vidiš da to izlog nije,

već ogledalo,

tebe samog…

I eto, što zapravo, vidiš u tom ogledalu… Zakopao si sve u sebi, tako duboko da ti jedino lutanje čini um bistrim. I opet iz sjećanja izlijeće tvoje prokletstvo, kletvo jedna!

Nećeš da znaš kako je teško meni, dok se grijem na vatru iz ognjišta vrelih sjećanja na tebe. Na onu iskricu u tvojim očima, koja me obasipa ljubavlju, samo jer to osjeti u meni. Gdje ni sam ne znaš koliko sam ovisna o dodiru tvojih grudi na mom obrazu.

Tražio si vjekovima

onoga kome možeš dati,

prokletstvo ljubavi tvoje

iz vreće zaborava.

Moje biće je spremno…

nositi sa tobom i vreću

zaborava.

Najveća razlika među nama je ta, što nemam straha ni od čega, jer bit će uvijek ono što treba. Tuga me mori, jer znam da si ti jedan jedini sa kim moja šutnja ima smisla. Nešto u tebi je ono što je jedino uspjelo čuti svaku riječ moga bića, kada je to bilo potrebno. Ti nisi ono što je dijete u meni zamišljalo kao ljubav, ali suđen jesi…

Taj usud ću u sebi nositi, jer je jednak mom bremenu ljudskog na meni. Sudbina, kurva, zavarala me je. Dala mi je ljubav protkanu gorčinom rata, srce koje je već pripadalo nekome, ali me je Bog pogledao, zato što tu tvoju dječju dušu nije ubilo, već ju je prisililo da odraste.

 

AnaDominik Rodić