Za početak ću citirati Osha – “Ako je netko neustrašiv, ne možete ga nazvati hrabrim. Hrabrost je otok u oceanu straha. Strah je tu, ali usprkos strahu, čovjek prihvaća rizik – to je hrabrost! Čovjek drhti, plaši se otići u mrak, ali ipak ide. Usprkos samom sebi, ide – to znači biti hrabar. Hrabrost znači da ste puni straha, ali da on ne vlada.”

Često ljudi koji se odupiru promjenama ili pronalaze izgovore, kako bi ih izbjegli, misle da oni koji ih čine nemaju straha. Baš naprotiv. Oni koji čine promjene, u sebi nose ocean straha, okupani su strahom i baš zato što im je preteško podnositi taj strah, kreću u promjenu.

Sve dok čovjek može nositi svoje strahove ili terete, ne pomiče se s mjesta. Kada više nema što izgubiti, osim zdravog razuma, pokreće se i mijenja svoj život. Ili se razbolijeva, umire…

Tako je u 90 posto slučajeva, a ostalih 10 posto su sretnici koji nisu imali prilike susresti se s teškim životnim situacijama, emocijama, i slično, da bi živjeli sretno, ispunjeno, u skladu sa samim sobom… produhovljeno.

Imala sam potrebu to objasniti, jer vlada fama da samo “posebni” ljudi uzimaju svoj život u svoje ruke, da to ne može svatko i da su ti ljudi oboružani neustrašivošću. Ne, ne. Svi smo mi isti i svi imamo iste potencijale da živimo sretan i ispunjen život, jer nam je to prirodno stanje, s time smo rođeni.

Razlika je samo u tome što se netko usprkos strahu i nelagodi, i svim popratnim pojavama, ipak pokrene, a netko radije pristaje živjeti u toj istoj nelagodi, jer mu je tako ugodnije. Da, dobro ste pročitali, nisam se zabunila.

Ljudi se ne mijenjaju zbog komocije. Toliko su navikli na svoje loše stanje da im je ono postalo na nekoj razini ugodno, zato jer im je poznato i samim time sigurno. Ljute se na svoje stanje, svi su im za njega krivi, ali istina je da su u njemu zato što im je tako najugodnije. Paradoks, ali istinit do srži.

Prepoznajete se u tome?! Ako da, onda ste već na putu promjena, jer ste osvijestili tko je doista odgovoran za stanje u kojem jeste. Ako vam je život kaos, a ne prepoznajete se u mojim riječima, onda ste vrlo vjerojatno sad i ljuti, kad ovo čitate, ili mislite da baljezgam, što samo znači da niste spremni preuzeti odgovornost za svoj život, u svoje ruke, i da je uvijek netko drugi kriv ili da je nekome drugome lakše.

Možda ste treća kategorija, oni koji se prepoznaju, ali im je lakše otići u depresiju nego hrabro krenuti u susret svojim teškoćama. Da samo znate koliko farmaceutska industrija zarađuje na antidepresivima, vidjeli biste da niste usamljeni, ako ste u toj kategoriji. No, neću o kategorijama, nije to važno.

Važno je znati da svatko može u svakoj sekundi svog života promijeniti svoje unutarnje stanje, jer na to ima utjecaj. Vanjske okolnosti ne možete promijeniti tako brzo kao unutarnje stanje, ali one se mijenjaju, samo i jedino, uslijed i nakon unutarnje promjene. Nikako i nikada drugačije. Iz unutra prema van. Sve polazi od nas.

Svatko od nas je moćan kreator. Svatko od nas, bez izuzetka, može biti sretan, zdrav, ispunjen, živjeti u obilju (obilje ne izjednačavam sa novcem, jer svakome obilje znači nešto drugo), u skladnoj ljubavnoj vezi, potpuno realiziran, miran i zadovoljan. Za to nam ne treba nikakva diploma, niti posebno znanje.

Svi potrebni resursi za takav život su u nama, s njima smo rođeni. Da bismo ih otkrili, trebamo “umrijeti” onakvima kakvi smo postali, da bismo se vratili sebi kakvi smo rođeni – savršeni. Ta smrt je puno dublja od obične smrti. U običnoj smrti umire tijelo, a u smrti naših maski i identiteta umire ego. Za to je potrebna ljubav.

Mnogi me pitaju, što je to ljubav i kako voljeti sebe?! Prvo sam mislila da me zezaju, onda sam suosjećala sa njima, a na kraju sam shvatila da 90 posto ljudi nema pojma što je to ljubav.

Često, i ja sama nemam pojma, odnosno zaboravim. Kada zaboravim, osjećam se jadno, bijedno, nemoćno, ljuto, zavidno, krivo, ustrašeno… I što je najgore, ne samo da se tako osjećam, nego se identificiram s tim osjećajima. I još gore je, da ih pokušavam sakriti od čitavog svijeta, da me ne bi odbacili, jer sam, na primjer, zavidna.

Kad smo kod toga, znate li nekoga tko vam je otvoreno priznao da je zavidan nekome?! Jeste li vi to nekome rekli za sebe?! Možda jeste nekom terapeutu ili jako prisnoj i pouzdanoj osobi. Ako jeste, imali ste sreću, jer ste sigurno spoznali da ste skroz normalni i da to osjeća svatko. Znate zašto? Zato što je zavist emocija kao i svaka druga, dođe i prođe. Isto kao i radost, tuga, ugoda, neugoda…

Svi smo mi ljudi i svi iskušavamo iste emocije. Nema čovjeka da nije osjetio sve emocije koje postoje (osim ako ne pati od bolesti, koje ga onemogućavaju osjećati). Razlika među ljudima je u tome što netko neku emociju doživljava duže, a netko kraće. Razlika je u tome što se netko sa emocijom identificira, a netko ne. Razlika je u tome što netko razumije što su emocije, a netko ne.

Od tih razlika ovisi kvaliteta života. No, nema čovjeka da nije iskusio, na primjer, zavist. Mnogi to skrivaju, o tome se ne priča, to je svojevrsna tabu tema, jer u našim glavama to znači da smo loši, a takvima se ne želimo pokazivati svijetu oko sebe. Sve svoje loše skrivamo kao zmija noge. Međutim, poanta je u tome da ništa nije potrebno skrivati, jer sakrivanjem ne prihvaćamo sebe, odnosno ne volimo sebe.

Dakle, voljeti sebe znači priznati sebi sva svoja emotivna stanja, jer ona su normalna!!!

Na emocije ne možemo utjecati, one dođu i prođu. Odnosno, ostanu, ako se za njih zalijepimo ili sa njima identificiramo. No, same po sebi one su protočne i nemaju sklonost zadržavanju. Služe nam kao navigatori u prepoznavanju visine naše vibracije, odnosno povezanosti sa našom dušom.

Samo to im je svrha. One su samo glasnici, a mi smo zbog loše vijesti spremni ubiti i glasnika i same sebe. Drugim riječima, prestajemo se voljeti, jer se poistovjetimo sa lošim emocijama. Kada, na primjer, osjetimo zavist, to je samo informacija da smo na niskoj vibraciji, jer smo zaboravili da je univerzum mjesto obilja u kojem za sve ima svega i više nego dovoljno.

Zavist je samo glasnik, a glasniku se treba zahvaliti na poruci i pustiti ga da ide dalje svojim poslom. Kad smo dobili poruku, jedino što trebamo učiniti je, postupiti u skladu sa njom i podići vlastitu vibraciju. Za to imamo moć. Svi i svatko, bez izuzetka. Sjetite se, na niskoj vibraciji nema rješenja, a na visokoj nema problema.

Ako ste već jako dugo u niskim vibracijama prepuni problema, tu ste zato što vam je ona postala komforna, vaša zona ugode. Da biste izašli iz te vibracije, trebate jedino zrno hrabrosti da izađete u zonu (ne)sigurnosti, gdje vas čeka rješenje, ako se za njega otvorite. To znači istinski voljeti sebe.

Naći zrno hrabrosti da bismo se suočili sa svim svojim emocijama od kojih bježimo, da bismo kroz suočavanje shvatili njihovu pravu prirodu i svrhu, te kroz to svoj život uzeli u svoje ruke.

Svi smo mi bića visoke vibracije, istinski kreatori, bez izuzetka. Da bismo to spoznali, prvo si moramo priznati sve što smo sada (na primjer, zavidni). To što smo sada, nismo MI – duša, nego naša maska, identitet koji smo sagradili sa svrhom da nas od nečega štiti.

To nešto kroz prihvaćanje “umire”. Umiranjem “toga nečega ili nas sada” se rađamo mi istinski – bića ljubavi. Stvoreni na sliku i priliku Božju – svi su dobri u svojoj biti.

Od srca želim da ove riječi probude barem jednu dušu!

 

Bojana Svalina