Jedna od priča Željke Tokić iz njene knjige kolumni “Sva lica života”, objavljene 2013. godine.

Život nastaje i živi u bezbroj varijacija – u nekima sudjelujemo i prepoznajemo ih kao svoje, druga lica su nam neobična, potpuno strana i pomalo začudna… Kako bi se mi osobno snašli u životu kakav vode drugi, koje emocije u nama pobuđuju, ima li više razlika ili sličnosti među nama u svakodnevnim ljudskim temama – ljubav, život, smrt, sreća, duša, Bog…

Izbor osobnih razmišljanja kroz formu kolumni pisanih za internetske portale u razdoblju od otprilike dvije godine, izabranih prema kvaliteti i važnosti tema, nadopunjeni mudrim mislima poznatih osoba iz povijesti. Knjiga je namijenjena za opuštanje, ali i kao poticaj za razmišljanje i vlastito propitkivanje o tome što nam je doista važno u životu.

DUŠA, TIJELO I JA…

Ne treba biti posebno mudar pa shvatiti što je što, a tko je tko – da nismo ovo tijelo, da smo duša koja je vječna, a tijelo je samo košulja…

Ali što s dušom, a što s tijelom? Sve ima svoje razloge i svoj smisao.

Teoretski znam da smo svi Božanske iskre, utjelovljenje Jednog, milost Božja koja je svoju ljubav, svetost i posebnost spustila u ovo fizičko tijelo i omogućila nam zemaljsko iskustvo.

Često iskustveno osjetim tu Božansku iskru u sebi, a čudesa koja se putem događaju sigurno ne mogu biti slučajna! Duša ima znanje stotina života, a u ovom se čini da se sve otvara, pokazuje i dovršava…

Mogu sumnjati u sve stvari što postoje osim u beskrajnu Božansku mudrost.

Sve što postoji na ovome svijetu od mrava, zrnca pijeska i vlati trave ima svoj duboki, duhovni smisao. Svatko od nas ima svoje mjesto – to je jedino sigurno!

Zašto je onda tijelo osuđeno, progonjeno osjećajem krivnje i slabosti?

Ako je tijelo nešto loše, slabo, grešno, kako to nije vidio naš duhovni Tvorac?!?

Čini mi se plitka misao da bi Bog mogao stvoriti nešto loše.

Čak i iza tijela ovakvog kakvo jest, postoji duboki duhovni smisao. Stvarno je naivno misliti da Bog nije znao što čini.

Ako doista vjerujemo u Boga, zar nije grešno pomisliti da bi Bog mogao našu beskonačnu, vječnu dušu smjestiti u hram koji je nije dostojan?!?

Zar nije logičnije zamisliti da je duša smještena u isto tako posvećenom mjestu – da je tijelo, iako prolazno, dio Božjeg plana i da svaki njegov dio, svaka stanica posjeduje svoju savršenu mudrost i sve znanje?

U današnjem društvu Um je kralj – svevladar, a sve ostalo, uključujući i dušu (koje možda ima-možda nema!) drugorazredno i nevažno. Prema tijelu se često odnosimo nepažljivo, ne slušamo njegove signale kojima nas upozorava da nešto radimo krivo.

Tijelo je savršeni detektor – sjetite se koliko puta ste reagirali cijelim tijelom – bilo da je u pitanju opasnost, sreća, predosjećaj, strah… Tijelo je instinktivno ZNALO!

A naš kralj um se tek uključivao sa svojim mudrovanjem, logikom i zaključcima!

Intuicija je nevjerojatna stvar i definitivno osobina naše duše, ali tijelo ima svoje iskustvo i svoju mudrost – u slučaju da se prema njemu odnosimo s poštovanjem i pažnjom.

Koliko je puta bol tijela kao signal spriječila pojavu neke ozbiljne bolesti – tijelo je objavilo da nešto nije u redu. Koliko puta na stres, tugu, brigu reagiramo tijelom; kao osjećajem boli, ponekad osipom ili reakcijom kože?

Ponekad mislim da se bol iz duše spušta u fizičko tijelo da bismo je mogli prepoznati, izliječiti i preboljeti. Kad boli tijelo, nekako se i može… Kad boli duša – neizdrživo je!

Tako nas naše uglavnom zanemareno tijelo prati, štiti, iscjeljuje, preuzima boli na sebe, a mi mu uzvraćamo nepažnjom i nebrigom!

Većina se ljudi bolje odnosi prema automobilu nego prema sebi!

Bavimo se iscjeljivanjem, savjetovanjem, duhovnim napretkom, cjelovitim pristupom zdravlju i čovjeku…

Mnogi su već prešli puno stepenica duhovnog uspona, a na tijelo i dalje gledaju kao nešto drugorazredno…

Nije li vrijeme da mu odamo počast i priznamo jedinstvo i cjelovitost – jer mi smo Božanska iskra u fizičkoj dimenziji.

 

* Hvala Astro Portalu na objavljivanju mojih dosadašnjih tekstova,

koji su dobrim dijelom zastupljeni u ovoj knjizi,

kao i na nadahnuću da kolumne poprime stvaran, čvrsti oblik.

 

Željka Tokić