Postoji u svakome od nas onaj skriveni kutak duše, gde ne zalazimo, od koga bežimo, o kome ćutimo. Zatvorili smo sva vrata koja su vodila do tih odaja i okrenuli leđa. Ne pričamo, ne sećamo se, lažemo.

Sudbina ili slučajnost umeju da pogode onaj suptilni trenutak, onaj procep u vremenu i da nas nespremne bace u te odaje iz kojih smo verovali da smo pobegli. Smejemo se nekad sa prijateljima, i u trenutku najvećeg osmeha u očima se pojavi seta prošlih dana, srce se stegne na sećanje, prsti bride za dodirom.

Hodamo ulicom i deluje kao da znamo kuda smo se uputili, a sve vreme samo bežimo od duhova ljubavi koja ne bledi. Probudimo se nekad usred noći, pa duboko udišemo i ne znamo da li je san ili java, da li je ovo sada naš život, ili smo živeli samo kada smo ljubili.

Sanjamo lepše i srećnije dane, one dane koji su nekad za nas svitali, one dane koji će nekom drugom to jutro svanuti. Probudimo se i lebdimo na granici željenog i poznatog, na granici mogućeg i izgubljenog.

Zatvorimo oči i odbijamo da poverujemo da je to samo san više, zora duže, samo privid nečega što smo smatrali neotuđivim, našim i večnim. Verovali smo u večno, u zauvek u srećne početke. Verovali smo.

Izdaja nas boli. Boli nas nemogućnost da shvatimo i prihvatimo da je tako počelo, kako je trajalo i zašto se završilo. Osećamo se kao da smo slučajno zalutali sa druge strane ogledala, u neku paralelnu stvarnost, sa istim licima ali suprotnim karakterima.

To nije osoba koju smo poznavali, koju smo osećali kao deo sebe, koju smo voleli. Ovo sada nismo mi, kakvi smo mislili da ćemo biti. Ali ovo sada smo mi, bogatiji za jednu veliku nadu, bogatiji za jedno veliko iskustvo, i čvršći za jedan novi život.

Nakon perioda odbijanja da priznamo, odbacivanja istine, i perioda negacije, sledi period tuge. Period kada nas bol razdire i seče. Kada je osmeh stalno na usnama, jer suze vrebaju iza svakog tog osmeha. Suze, koje krenu na prvo pitanje o nama, koji više nismo mi. Suze neizgovorenih pitanja, suze odgovora koje nismo dobili. Ustajemo, koračamo, dišemo, ne živimo. Vreme prolazi pokraj nas.

Kada shvatimo da vreme prolazi, a da mi stojimo u mestu, u vakuumu bezbrižnosti i bežanja od bola, javlja se bes. Čist, realan i razarajući bes. Ljuti smo na sebe, na sudbinu, na emocije, na slabost srca, na druge. Bes, koji se gomilao i taložio sada eruptira. Ogromna energija se oslobađa tada, i ako umemo da je prepoznamo i usmerimo, možemo iznenaditi i sebe i druge.

Period povlačenja u sebe i analiziranja trenutaka i situacija, koje su vodile ka svemu dogođenom, jeste period velikih priznanja, spoznaja i istina. Tada shvatamo sve. Kako, zašto, kada, zbog čega. Vidimo sebe pre tog događaja i vidimo sebe posle tog događaja. I ponosni smo na sebe i na sopstvenu snagu.

Jer izašli smo jači, čvršći i mnogo zreliji i ponovo stali čvrsto nogama na zemlju. Više nikada sebe nećemo videti u takvoj situaciji, jer sada znamo ko smo, kakvi smo, koliko vredimo i koliko možemo. Znamo šta tražimo i puštamo da prave stvari  pronađu put do nas. Staze su utabane. Spremni smo za velike promene.

Život ne čeka, i mi želimo da ga živimo!

 

Rajna Cvetković