Bio jednom davno jedan monstrum. Nije to bio bilo kakav monstrum. Ovaj je imao prilično dobru masku. Znao je da glumi. Znao je da se pretvara. Znao je da uništava. Zapravo, to je bio jedini njegov cilj. Uništiti sve. Ako ne bi uništavao, sjedio je na prozoru i gledao u Mjesec.

Mjesec je imao posebno značenje za njega. Ni on nije znao kakvo. Gledanje u Mjesec davalo mu je posebnu snagu. Njegova gravitacija ga je snažila. Ono što je ovog monstruma činilo posebnim, zapravo, bilo je to što niko nije znao da je on monstrum. Pa i njemu je trebalo vremena da shvati.

Bilo mu je čudno što za njega sve ima drugačiji pojam. U njegovim očima ništa nije bilo jednostavno. Pitao se noćima. Pitao je Mjesec. Odgovora nije bilo. Godine su prolazile. Monsturm se mučio i mučio. Sve ga je zanimalo, ali šta god da je počeo da radi, ni u čemu nije bio savršen. Uvijek je falilo malo.

Želio je prijatelja, ali i kad je bio s nekim u društvu, osjećao je samoću i prazninu. Neke je čak i zavolio, pa je morao uništiti i to. Zaljubio se monstrum , nećete vjerovati. Ali, i ljubav je uništio. Otjerao je od sebe. I neki ljudi su ga zavoljeli, ali naravno on ih je otjerao. Svjesno ili nesvjesno. I tako, ostao je sam sa sobom. Monstrum kakav i jest.

Jedno veče, gledajući zvjezdano nebo, odlučio je da krene na Mjesec. Ovdje sigurno nema mjesta za njega. Ponio je samo ogledalo koje je dobio za 13. rođendan. Ni on ne zna zašto, ali ponio ga je. Drugo mu ništa neće trebati. Krenuo je prema horizontu, vjerujući da će stići tamo.

Gledao ga je Mjesec i osmjehivao mu se. Zvao ga je sebi. Omamljen, ogorčen i zbunjen, monstrum je hrabro koračao prema njemu. Nije navikao da odustaje, i naravno da će stići. Osjetio je žeđ i glad. Bio je sam. Sam u pohodu na Mjesec. Ali nije osjećao prazninu. Osjećao je samo potrebu za ostvarenjem cilja.

Jurio je naprijed. Nedugo zatim, umor ga je savladao. Došao je do rijeke, utolio žeđ. Pijući vodu, primijetio je još jedan Mjesec. Na prvi mah je pomislio da mu se pričinjava. Ali zaista, to je Mjesec. Identičan onom gore. Smješkao mu se istim osmijehom. Zatim je ugledao svoj odraz .

Ušao je u vodu, i gle! Stigao je. Tako jednostavno. Došao je do Mjeseca. I, šta sad? U prvom trenutku osjetio je sreću, moć i zanos… ali brzo su prošli. Ko će mu vjerovati da je bio na Mjesecu? Sa kime će podijeliti tu sreću? Svoju sreću.

Da li može tu da ostane? Može, naravno… ali ni tu ne osjeća pripadnost! I dalje ne zna ko je. Izašao je iz vode, i zaspao na obali pomalo razočaran. Znao je da sutra kad se probudi neće biti Mjeseca , a šta i da bude… ionako više nije zanimljiv. Uništio je i predstavu o Mjesecu.

Kada se probudio, našao je u džepu svoje ogledalo i posmatrao svoj odraz. Posmatrao se dugo… On je samo jedan monstrum. On je tu da uništava. Ništa nema, sem svog odraza u ogledalu. Težak mu je, i on sam i njega će razbiti. I Mjesec mu je bio težak i njega je uništio. Stvoriće nešto samo da to uništi. Stvoriće i iluziju, kako bi se zabavljao uništavanjem.

Eto, shvatio je. Sad može da živi. Zna šta je svrha. Uništiti, uništiti i samo uništiti. Vratio se. Nikome nije rekao za svoje otkriće. Ako je on svoju iluziju uništio, ne mora je uništiti drugima. Našao je olovku i zapisao. Zapisao je datum.

Sutradan je sadio cvijeće. Svaki dan je pisao o svojim cvjetovima. Stvarao je nove vrste, brinuo se o njima par dana, a onda ih je mijenjao novim. Našao je način da zadovolji svojoj svrsi, stvarao je da bi uništavao, ali ovaj put nije bilo posljedica.

Cvjetovi ionako umiru. Puštao ih je da ispune svoju svrhu, da procvjetaju da uljepšaju dan svojim postojanjem, a onda bi ispunjavao svoju svrhu. Uništio bi ih. Svakog bi zapisao. Svakom bi dao ime. Osjećao je povezanost sa njima. Nosio ih je u sebi, čuvao i njegovao.

Konačno je bio ispunjen. Konačno je bio zadovoljan. Više nije gledao u Mjesec. Sada je gledao u vazu pored kreveta punu cvjetova, svaku noć novih i jedinstvenih, uživajući u uzajamno ispunjenoj sreći.

 

Danijela Kuzmanović