Dječak i violina

Ugledam na pločniku

Dječaka sa violinom.
Ugledam Dječaka tamnih očiju
I svijetle kose.

Sin…

Brat…
Skitnica…
I zapljusne me
Ledena strepnja

– gdje li si TI u ovom trenu?!
Moj Sin
Brat
Sanjalica…

-Jeseni,
Budi mu blaga
Budi mu mati
Budi mu draga!

Molim te Goloruka
Bosonoga, Samohrana!

Molim te za sve Dječake
na pločniku,
dok mi u spletu vena
po jedna samotna čežnja
po jedna usplahirena strepnja
otkucava:
Da li je zdrav
Da li je gladan
Da li je sretan…

…

Ugleda me
Dječak na pločniku…
Naslanja lice na violinu
Gudalom miluje strune:
– Dobro je!
-Zdravo je, sretan je!
I smiješe se, smiješe se,
Dječak i violina….

 

2.

Samo putnik

Putnik sam,
Nenamjerni,
u ovom Vremenu
Uzdaha i Sjena.

Naramak nemira
Leđa mi povio.

Zastala sam na
Stazi molitve…

Misli su Srcu vrata
odškrinule,
pa se čelo nadanjem
pozlatilo i osmijeh
u kutku usana
Propupio.

Putnik sam,
I u ovom
Svitanju rumenom…
– Novom danu,
kao svilenom uzletištu
novog početka,
hrlim.

Misli su Srcu vrata
Otvorile,
Pa je osmijeh
u kutu usana
PROLISTAO!

 

3.

ISPOVIJEST MANGUPICE (nije zbog Jesenjina…)
O jagodama i o ljubavi …Neke Lake Note VI

Moj dragi,
Moj Vitez bosonogi
Noćas me
Za ruku sanjivu uzeo
-Niz obronke žudnje
na obalu rijeke odveo.
Zvijezde nam put
kazuju
U zreli jagodnjak
Ušli smo…

Neću vam reći gdje je
posađen…

Više ni sama ne znam
Da li u mojim njedrima.
Ili pod strukom njegovim.

Usne nam Berači strasni
-sokovi slasti potekoše…

Neću vam reći od kuda
Više ni sama ne znam
Da li iz vrča moje nutrine
Ili ispod njegovog jezika…

Sladili smo se i sladili
Svu noć i zoru plavu
I bijeli dan jagodama smo
zarumenili
I sve vrtlare
I sve vidare
I sve zvijeri pitome
I divlje
probudili
Vriskom sladostrašća
Probudili…

O, ljudi moji,
koji, predivni san
o jagodama i o ljubavi…

…

 

4.

Samo Ti dođi…

Samo Ti doći, Bistrooki,
Kosa ti klasje pšenice
U grlu cvrkut ptice.

Pjevaj mi Note Radosne
Tugu za pojas zadjeni
(Predugo nam se glasala)

Šutnjom te bisernom
Pratim
u nekim Notama lakim.

Samo ti doći, Snoliki!

Raspleti grive Željama
Pusti ih neosedlane
Pod balkonom ih čekaju
Ruke od slonovače bjelje

Snagom ih svojom
Obodi
Uzmi me sa staze
mirisne

-Gle, kako
Pored nas promiču
Drvoredi platana
Sela i gradovi se
Vrtlože
Ulice u kapije
skrivaju

Vjetar sjenokoša
sve Tuge u plast sklonio
suze radosnice nas kupaju

plima nas zaustavi…

…

Nije nas htjela buditi…
Htjela je konjice smijeniti :

-Za nove, bez suza Snove.

 

5.

Slobodi nevična

Bosih sam stopala
noćas
iz krletke stvarnosti
pojurila

oči mi jezera čežnje

uz skut sam Vrbika

zastala

raspličem kose
zelene
nad srebrom
vode jezerske

u svakom uvojku
nemirnom
po jedna žudnja
spletena

raspličem ih,
raspličem

haljinu za pojas
zadijevam

prsti mi kastanjete:
za ples slobode
slobodna

plešemo,
plešemo

moj plesač
vatreni
i ja
slobodi nevična

svu noć me birao
i ubrao
vjetar,
taj plesač,
vatreni

prvo mi suze ispio,
pupoljke poljupca
u kosu skrio,
jagodnjak na šutnju
usana posadio

za tebe me priprema

na grudi vriježe kupine,
u svakoj ljubav zrije

za našu zdravicu prvu
vino kupina vrije

za prvi dodir puti

vjetar –
moj plesaču vatreni,
da sam te samo usnula,
slobodi nevična,
– ne zna
i ne sluti

 

6.

Nemoj stati!

Idemo se sastati
Tamo,
gdje se naše usne
bezglasnim krikom
traže

Tamo,
gdje naša Strast
još samo noćas
pjenuša

Tamo,
gdje su lovci
na čeki beznađa
samo na tren
zaspali,
dok
vukovi i srne
u svadbenom plesu
na puni mjesec
čekaju

Tamo,
gdje jedna Pahulja
boje nedužne
samo za nas
na vrhu iglice bora
pleše,
dok
Kolibrić u
njedrima Strepnje
drhturi…

Idemo se sastati,
nemoj, nemoj stati:
-Sutra već
mogli bi biti
još samo dvije
pokisle stabljike
Suncokreta…

…

-Slutim: želiš doći…
-Želim: želiš doći!

…

 

7.

Kad odu svi…

Svjetla prozora
susjednih nebodera
utrnula su lagano
I gradska buka
Utihnula je.
Noćni polivači ulice
prolaze po navici.

Televizor bljeska
bez tona, po navici.

Na mekom krilu noći
Same smo
Srebrne kapi kiše
i ja-
Svilenim plaštom
Samoće ogrnuta
Cvjetovima rumene
Strepnje okrunjena-
Kraljica ili
Vučica?

Prebiram prstima
Staklene perle sjete
Po navici.

Podrhtavaju nemiri
Utrnulih želja
Po navici.

I sve je u izmaglici
Neke daleke tuge
Neke davno isplakane
Suze.
Po navici…

I ova noć samo je
Neka daleka nemušta
Jeka.
Samo Eho dozivanja
neke daleke radosti
kojim se, noćas,
igraju vrhovi
Nebodera
Umjesto vrhova
breza vitonogih.

…

-Kad odu svi…

 

8.

Divlja pjesma

Onda,
Kada se nasmijem nebu
I travi i prolazniku;
Kad pružim ruke suncu
I bagremovima;

Onda,
Kada poželim leptira u letu
I rasute perle kose
Poklonim vjetru;

Kada poželim da se
sa šljivicima ljubim
i jablanovima grlim-

Ne sputavaj me!
Ne ranjavaj
Ne budi kletve!

Ako poželim pjesmu
-pustit ću ludilo grla poljem.

Ako poželim pticu
-trčat ću do povečerja
I pokloniti se njezinom
Gnijezdu.

-Ne sputavaj me!
Kamenom ću se
Baciti na vrijeme!!!

Ostat ću sa bagremovima
I travom.
Voljet ću se sa suncem
I sumracima,
Neukroćena i razbludna:

Bez gospodara i
Bez ogrlice!

-Sa svitanjima
I rosom u grudima.

Divljeg sjaja u oku!
-I samo jednom laticom
Suze …
…

 

9.

Pri?a o jednom rastanku

Bila je ponoć…

Govorio si mi i mora biti
da važno Ti  je bilo
Ali,
mrki gavran noći,
lepršanjem krila,
upleo se u tvoje riječi
i šumili ste mi, šumili
simfoniju Neizrecive tuge
-Mrki gavran noći i Ti.

Onda se neki kamen,
Tko zna zašto,
Odvalio
sa prijeteći visoke stijene.
I u trenu,
kad si „rastanak“ izustio,
Uz posve nepotrebnu buku,
Pao je
U otvorenu čeljust mora
-Kamen, ne TI.

Zatim se neki ljubavni par
izlio iz vala tople tame,
-oboje neodjeveni…
I u trenu,
kad si mi „prijateljstvo“
ponudio,
tko zna zašto,
okrznuli su nas
i uz nepotrebnu buku
skočili
u raskopčana njedra
mora
-Iz toplog vala tame.

Slušam:
kotrljanje kamenja,
lepršanje riječi,
kliktanje ljubavnika
talambase valova,
a, TI,
čekaš moju reakciju
-Da li sam razumjela..

(Imaš na sebi traperice,
jednom sam ti ih poklonila,
savršeno te ocrtavaju)

I dalje čekaš…
Sad i rukama lepršaš-
Pantomima kraja jedne
neizrecivo tužne iluzije.
-Nije Ti lako!

(otkrivam kako si lijep,
kako si bezdušno lijep,
na ovoj mjesečini)…

A onda,
prvi put ove noći,
progovaram.

I tko zna zašto,
umjesto raspleta
čvora
neizvjesnosti,
kao da sam izgubila
osjećaj mjere
u talambasima
valova,
posve nepotrebno
i nadasve neumjesno,
(kao da nisam netom
ostavljena),
kliknem:
– Imam pjesmu za tebe!

 

10.

U očekivanju

U očekivanju Ljubavi, pustila sam dane
da zažubore u oko sjećanja…

I.

Ruke mi na tamjan mirišu
i duge subotnje molitve.
Hiljadugodišnja sam.
Drevna.
Htjela bih da se sa Kaučukovim
drvetom družim,
pa da dođu ljudi, mnogo ljudi…
– da zastanu ogrnuti našim hladom,
da se zagrle u sjeni naših grana,
da nam pokupe suze
(I oblikuju u svoje radosti!)
– posjekotine bi manje boljele.

Ruke mi na tamjan mirišu
i duge subotnje molitve:
gorki plodovi nezrelog gloga,
jednog dalekog djetinjstva.

II.

(Drvo koje plače još nisam vidjela.
A Brat mi je! I drug!)

Drugarice su mi i ptice.
One malene,
a ne sleću mi na ramena.

Brat mi je i brod
– omeđen valovima,
u željeznom kaputu, do grla
zakopčan,
teretni, sa olovnim brigama
na plećima.

Ljudi ga kompjuterskom
neminovnošću usmjeravaju,
a on,
zanesen,
bosih nogu,
sanja svoje obale.

III.

Drvo koje plače, nikada neću
vidjeti.

A drug mi je. I Brat!

Hvala Ti, daleki Brate!
– U očekivanju Ljubavi
tvojom sam suzom potekla
i Tugu u svilu strpljenja povila,
pa je njišem, njišem,
u koljevci
od stihova ispletenoj.

 

11.

Balada Olovke srca rumena

Od pravopisa do potresa
samo je Crtica tanana.
Tek nijansa u boji glasa
Lektora…Tek titraj u
otkucaju bila Pjesnika.

I, evo, ona treperi!

Treperi Crtica tanana
nemuštom čežnjom Pjesnika,
pa se i sama zanese
i prhne u krilo Zarezu!

Prene se Gramatika uredna:
“što mi to radi Pravopis…Pletenice
mi raspliće, golicaju me Zarezi,
– što im je, što im je?”-
razbarušena je, smije se!

Mislene Imenice sretne su!
Plešu vremenima željenim…

Zamjenice se vrpolje- tijesna im
Imena Vlastita.

Upitnici su spokojni. Miluju Točkice
sanjive- one pjevuše umilno…

Uskli?nik vitonogi- ukrao Zarezu
Crticu…Ljubi je, ljubi kliktavo!

– Gle, urnebesne romantike!
Strasna romansa Pravopisa i Gramatike!

…

Ruka Lektora razmišlja:

” Treba li Crticu vratiti
u ime Sklada i Reda?…”

– Ne!- kaže Olovka rumena.

” To tekst je Amatera samo,
idemo i mi tamo!”- pa s Lektorom
zbunjenim u igru ovu uroni…

Vrtuljak radosti krene u zalet,
protrese planet…protrese planet.

– Kao da nije četvrtak…

– Baš kao da nije četvrtak!

 

12.

Ljubomora

Rekao si mi:
-Tiho, mila,
u ovim šumama
vukova ima,
a ti se svojim
stihovima
sve više
otkrivaš.

Ne brini, dragi!

Za sve zvijeri,
pitome i divlje,
obilje nježnosti
imam –
Vidiš li kako sam tebe
predivno pripitomila…

…

 

13.

Neke Lake Note IX

Valovi neki
Iznova mladi  i meki
svakom jutarnjom
Rosom
Ponovo rođeni
Srebrom okićene trave
(Uz neke note lake)
Noćas me zaprosili.

Pretaču iskon snage
U moje vjeđe od žudi
Uz note lake neke
Ispred prozora mojih
Morske Konjice ostavili

Rekla sam već,
moj dragi uz more korača

Srebrom okićene trave
stupa…

Uz neke note lake
Vjetar nam poruke
lahori
– moji koraci,
U stihove pretočeni
bez  potpetica,
na prstima Duge,
odvažno su krenuli
sve bliže
i bliže…

Moj dragi uz more sam
More uz mene
Samu:
-morski konjici
na modrom valu

Uz neke note lake,
slatke  od žudi,
Mogli bi se i prepoznati…

 

14.

Liker od oraha, možda je ljubavna

Dodaj me u litru jutarnje rose
Nemoj me rezati na pola
Urasla sam duboko u sebe
I samo se u tvojoj suzi radosnici
Kao u kapljici jutarnje rose
Želim otvoriti …

(mladi zeleni orasi,
Početkom lipnja se beru…)

Začini me dodirom misli:
(Štapi? vanilije, 4 klinčića,)
Ako me želiš uz prve osmjehe
Kao napitak snage popiti
Možeš i 1 naranđu, suncem
Ozarenu, uroniti…
Iverak cimetove kore-
(Za miris čežnje za domom)
Ako me želiš pod krošnjama
Lipa procvjetalih…

(mješavinu držati u staklenki
40 dana na suncu…)

Iznesi me na svoja polja
Kao na oltar prve Mladosti…
Na sunce!
Na sunce!
Neka me medene pčele
Oplode

U inat „Surovoj stvarnosti“
( treba je pjesmom pokoriti)
Ispijaj me lagano,
Nikuda nam se ne žuri
Pod ovom strehom
Nemira
Samo u svojoj Žudnji Medenoj
U liker od mladih oraha
Uronjeni:
-Možemo opstati…

( bolji je što duže „odleži“)

 

15.

Pišem…

Umiriše se kiše neumjerene
I zamreška biserno čelo jezera.
Očima tek probuđenog
djeteta
pogledala sam duboko u sebe:

– Skliske litice obrasle nadom
Zelenom od strpljenja
I ponekim cvijetom
rumenim od čežnje.

-Usahli žbunovi strepnje:
Koliko li sam bliskih povrijedila…?!

– I harfa …

Dalje ne smijem!!!

Probudit će se plahe ponornice
i prijetnjom zagrgoriti:

-obuzdavane onom subotnjom molitvom,
-uljuljkane teškim mirisom onog tamjana,
(premorene beskrajnom zapoviješću
– budi dobra!)

Nasmijat će mi se u lice
i zažuboriti svim bolnim istinama
što ih pohranih u njima…

Strepim,
da li su dovoljne one molitve
i tamjan i kadionice
da liječe Ranjene Žbunove.

Osjećam,
pjevaju vode i ptice šume u letu,
prepliću se sa mojim mislima:
Ispovijed na čelu jezera!

…
Pišem…
Pjesma je Pjesmi utjeha!

 

Emilija Vasiljević

 

* Dio pjesama iz prve samostalne zbirke poezije Emilije Vasiljević “Bluz jednog odrastanja“, objavljene u oktobru 2011. godine.