U životu nam se uglavnom događa ono za što se otvorimo na svjesnoj i nesvjesnoj razini. Otvoriti se na svjesnoj razini često nije lagano, ali je neusporedivo lakše nego na nesvjesnoj.

Nesvjesno ili ne-svjesno znači da to nešto prvo trebamo osvijestiti – pronaći, jer se nalazi zabačeno i zaboravljeno negdje duboko u podrumu naše svijesti. Taj podrum je krcat svim i svačim, u njemu su davno pregorjele sve žarulje, prepun je paučine, podosta pljesniv, u njemu prebivaju miševi i ostale podzemne životinje, koje u nama izazivaju jezu…

Zbog toga, uglavnom njemu prilazimo samo ako nešto, sa čime ne znamo što bismo, na brzinu želimo ubaciti unutra, bez da pritom otvaramo previše vrata, da ne bi slučajno nešto izgmizalo iz njega. Uglavnom na njega ne mislimo i pravimo se da ne postoji, osim ako nismo grubo natjerani da se pozabavimo njime.

Vrijeme podsjećanja dolazi ukoliko nas neke nenadane životne (ne)prilike natjeraju da ga ispraznimo ili presložimo. Pritom obično žalimo sami sebe i hvata nas jeza od toga što ćemo u podrumu pronaći, te bismo rado taj posao svalili nekome drugome na leđa.

Međutim, ako nas je život već i gurnuo u neprilike, učinio je to upravo zbog tog podruma prepunog svega i svačega, te nam neće lako dozvoliti da čišćenje prepustimo nekom drugom. Stoga, što prije to shvatimo i zasučemo rukave, tim prije ćemo krenuti u avanturu zvanu osvještavanje nesvjesnog.

Kad odlučimo krenuti, obično nam prvo treba vrijeme da se sjetimo gdje nam je ključ, pa neko vrijeme izgubimo u traženju istog ili čekanju na nekog s pajserom, tko će nam pomoći ući u to mračno carstvo svega i svačega.

Ušavši, obično se nabijemo glavom u neku tvrdu kutiju na nekoj zaboravljenoj polici ili se nabijemo nožnim prstima u nešto ogromno i tvrdo, što niti ne želimo opipati da bismo saznali o čemu se radi. Obeshrabreni, jadni i sa osjećajem mučnine i nemoći, uglavnom odlučimo da mi to ne možemo.

Poznato vam je to? Jeste li ikada dobili tešku dijagnozu, muž ili žena vam je saopćio da ima drugu ili drugog, nenadano ste izgubili posao, banka vam je oduzela stan ili sjela na račun, jer ste jamac nekome tko je pobjegao iz zemlje…

Obično smo u takvim krajnjim situacijama prisiljeni sići u podrum, no već nakon prvog silaska padnemo još dublje “u komu”, prestravljeni onim sa čime smo se tamo na prvi pogled susreli.

Za sve koji su ovo doživjeli, postoji dobra vijest, a ona glasi – taj prvi osjećaj nemoći je normalan, i pokazuje da je sa vama sve u redu. Dajte si vremena da se sa njime suočite, da vam postane bliži, jer samo sa prijateljem možemo dalje, a neprijatelj će nam uvijek podmetnuti nogu.

Dakle, sprijateljite se sa svim neugodnim osjećajima, nemojte im, po ne znam koji put, okretati leđa, samo zato što vam se ne sviđaju, jer će vam oni, kada se sa njima sprijateljite, postati saveznici u daljnjoj avanturi čišćenja podruma, ako se na nju odlučite.

Naime, život nam najčešće ne dozvoljava da odustanemo odmah na početku, pa smo prisiljeni nabaviti neku dobru ručnu svjetiljku ili barem promijeniti žarulje u podrumu, i krenuti u avanturu. Tada smo i često ljuti na život, i ne mislimo da je to pravedno.

To je krucijalna točka duhovnog razvoja i često odluka koju tada donesemo usmjeri naš život na put rješenja ili potonuća. Oni koji odluče, usprkos svemu neugodnom, suočiti se sa podrumom i očistiti ga, pronađu rješenje. Oni drugi, koji se tome tvrdoglavo opiru, uglavnom potonu ili se dugo koprcaju u živom blatu svog života.

Ovdje ću pisati o prvima, koji sa grčem u želucu, opremljeni gas maskom, nepropusnim odijelim i kacigom, krenu u raščišćavanje podruma. Na početku stvari odbacuju sa gađenjem, no što dulje kopaju po podrumu, postaje im ugodnije, pa s vremenom skidaju odijelo, masku i kacigu i ostaju bez ikakvih štitova na tom, sad već poznatijem mjestu.

Čudimo se što sve pronalazimo tamo, i vrijeme kao da prestaje postojati dok se suočavamo sa uspomenama. Otkrivamo da su te uspomene stvar prošlosti i da na nas više nemaju tako jak utjecaj, kakvog smo se bojali da će izazvati.

Shvatimo da smo davno oprostili mnogim osobama, a onima kojima nismo, da je krajnje vrijeme da oprostimo, jer to više uopće nije tako kao što se nekad činilo. Najvažnije od svega, shvatimo da smo oprostili sebi za sve što je bilo, i da sve što se nekada događalo nas je dovelo do današnjeg trenutka u kojem imamo izbor kreirati sutra i prekosutra…

I tada, okruženi stvarima iz podruma, kojih se nismo znali ili htjeli riješiti ili smo mislili da nam ne trebaju, tada kada smo ih dobili, doživimo trenutak istine i spoznaje tko smo to doista mi, kuda želimo ići, i ukazuje nam se nepresušni izbor kvalitetnih puteva kojim možemo krenuti.

Vidimo svjetlo, ali ne ono na kraju puta, već svjetlo početka. I sve to zahvaljujući tome što smo bili prisiljeni zbog neke životne neprilike spustiti se u podrum i obračunati sa svim viškovima, koje smo u njega kroz život trpali. Neki su se pokazali kao krama koju konačno treba baciti, a neke ćemo očistiti, ispolirati i dati im u našim životima mjesto koje im pripada.

U svakom slučaju, podrum ćemo isprazniti, dobro očistiti, omaljati, staviti u njega sjajne žarulje, promijeniti bravu ili staviti na njega lijepa vrata. Ili, još bolje, od njega ćemo napraviti novi životni ili radni prostor, koji ćemo urediti po svojoj mjeri da nam u njemu bude ugodno.

Mnogi se čude kada u mojim tekstovima pročitaju da mi je karcinom bio najbolji prijatelj i misle da sam se lobotomirala nekom čudnom mantrom, ili da sam u najmanju ruku poludjela. No, taj me prijatelj natjerao da očistim svoj podrum, izbacim iz njega sve svoje smeće i ispunim ga stvarima koje me podržavaju i guraju u smjeru ostvarenja mog životnog puta, svrhe zbog koje sam rođena.

Mogu mu samo zbog svega reći još jednom – hvala! To ne znači da ga zovem da mi se opet vrati, jer otišao je daleko gdje želi stvoriti nova prijateljstva, a meni je ostavio kao uspomenu naviku da redovno osvještavam svoj životni prostor, kako od njega ne bih opet napravila podrum.

 

Bojana Svalina