Kada se “pisati” rimuje s “disati”, kako ne voljeti nešto tako prirodno, kao što je disanje – i pisanje… Pomorci vele da se ploviti mora, a ja mislim da i mi pisci ne možemo živjeti bez plovidbe plavičastim valovima pisane kreativnosti.

Kako riječima opisati ljubav, kako opisati osjećaj i čaroliju trenutka kad se slova slažu lagano, lepršavo, prekrasno, kao Nebeska glazba koju šapću anđeli?

Sve duhovne tehnike koje sam u životu naučila, svaki otvoreni Anđeoski pečat na stepenicama prema Nebu – mogu se po ljepoti i veličanstvenoj snazi usporediti s trenutkom kada sam počela otkrivati i učiti slova.

U djetinjstvu, kad su sve antene prema drugim svjetovima otvorene, činilo mi se da je svijet i postojanje jedna velika tajna koja čeka da bude otkrivena. A ključ za tu tajnu trebala su biti slova!

Kao mala pitala sam se – Gdje bi Bog sakrio svo znanje o ljudima i Svemiru? Odgovor je došao sam po sebi, naravno – u knjigama!

Ti prekrasni kompleti knjiga sa zlaćanim slovima koje je otac povremeno otvarao, bili su veliki i teški za moje malene ručice. I jedva sam čekala da narastem, jedva sam čekala da otkrijem tajnu čaroliju slova koja će mi otključati znanje tih velikih i mudrih stvari.

A kada sam napokon dočekala školu i jako brzo naučila čitati – radosti moje duše nije bilo kraja! Svaka slikovnica, svaka dječja knjiga, skrivala je u sebi neizmjernu ljepotu, čudnovatost i posebnost koja izvire kroz svako živo biće.

I neki mali leptirići počeli su mi lepršati po glavici, neke male ideje u mome malenom dječjem svijetu koje su htjele izaći van. Počela sam pisati prve dječje pjesmice godinu – dvije nakon što sam naučila čitati.

Taj osjećaj sreće i ispunjenosti, pratio je svaku napisanu rečenicu, pjesmu i sastav. Pohvale u školskim zadaćama, samo su mi davale snagu da idem dalje i dalje – otvarajući vrata svjetova koji su bili na isti način univerzalni, ali i samo moji.

Pjesme i priče su nastajale, a ljubav prema pisanoj riječi trajala je i dalje! Teme su se vremenom mijenjale – svakodnevne životne zgode u djetinjstvu, zamijenila je ljubav, pa duhovnost, pa velika ljubav zvana Anđeli. I svaki korak na tom putu pisane riječi značio je jedan korak više na stepenicama prema Nebu.

Predivno je kada drugi s tobom podijele istu ljepotu, ali piše se za sebe – za čaroliju jedinstva sa Stvoriteljem, za osjećaj ushićenja i neizrecivosti boravka u vremenu – sada i ovdje. Tu se skupila sva ljubav, svo znanje, sva ljepota, svo nadahnuće i svi beskrajni životi koji su se stopili u jedan.

I više nema Hamletovske dileme: “Pisati ili disati?” Postaje jasno da jednadžba glasi nešto drukčije – Pisati je jednako disati!

 

Željka Tokić