Najbolje je, odnosno idealno je, roditi se i odrastati u podržavajućoj porodici, sa roditeljima koji ti daju potvrdu da si divan, dragocen, da si Božji dar. Tako se postaje srećan čovek, naučen ljubavi prema sebi i drugima, spokojan. Osoba koja lako prima i lako emituje ljubav, davno naučena da je svet dobro mesto i da je on dobrodošao u njemu.

Oni koji nisu imali tu sreću, mogu da nastave da idu kroz život skupljajući po starom obrascu ista takva nova iskustva, nove ljude koji će se prema njima odnositi na poznat i nesretan način, potvrđujući njihov početni životni stav ili će, pak, odlaziti na psihoterapiju koja će im pomagati da osveste svoj problem, da nauče da prepoznaju signalne lampice za opasnost kad njihovo staro iskustvo nastavlja da utiče na njihovo rasuđivanje i odvodi im život u nekom starom, pogrešnom, lošem pravcu.

I, usuđujem se da kažem jeretičku misao, što ne bih smela kao čovek iz struke, da nikad nijedna terapija, ma koliko bila uspešna, ne može da potpuno sanira štetu, mada može mnogo da pomogne. Jer nikad neće biti isto onome ko je u startu prirodno ljubav dobio i onome ko je morao da se ljubavi prema sebi uči, a da pritom zaboravi loše i da poveruje u dobro, da promeni dotadašnje stavove i uverenja.

Onome  ko je krenuo u život, ne od nule nego “iz debelog minusa”, ko je u život kročio ne iz prizemlja nego iz suterena, te da zaboravi mračne sobe svog detinjstva, na primer alkoholizam oca ili odlazak majke (jer ga nije volela, tako mu je očeva majka objasnila otrovavši zauvek srce deteta koje ne ume da prepozna tuđe motive u onome što mu kažu).

Ili smrt starijeg brata, zbog čega je majka celo njegovo detinjstvo provela gledajući u jednu tačku na zidu dok je on sve činio da ga primeti (prvo slagao kocke a onda obijao trafike). Ili onu noć u životu devojčice kada je prespavala kod teče koji ju je tretirao kao ženu a bila je dete. Ili ono siromaštvo i svađe roditelja očajnih zbog bede, zbog struje, izvršitelja na vratima, i tako dalje.

I, šta je lek za te traume? Ljubav, božanska ili drugog čoveka, velika dovoljno da nastavi da teče prema onom ko je odbija (upravo zato jer mu najviše treba). Iako mu ona toliko treba, ipak ga je strah i da posegne za njom. Boji se da će nestati kao san, ako samo i pruži ruku prema ljubavi, jer misli da ona nije za njega, da je neka greška u pitanju koja će svakog časa biti ispravljena. Pa zbog toga reži, laje i ujeda, kao psi iz skloništa na pokušaj dobronamernog stranca da ih pomaže, nahrani. I samo zato šta ne veruju, jer su druge stvari iskusili, tako divlji teraju sve od sebe, pa im često ceo život prođe u tome.

Velika je sreća i blagoslov imati dobre roditelje i topao dom. To je trajna zaštita i imunizacija čoveka od ozbiljnih duševnih kriza i bolesti. To čuva dete od naših ordinacija ili čini da se ono samo kratko vreme u njima zadrži i lako nastavi svoj put, jer pamti da će ga neka ruka uvek zadržati ako pada. I to je neprocenjiv osećaj. Ta sigurnost. Ta vera u pozitivan ishod. To odsustvo strepnje i straha koje neki, manje srećni, nikada neće imati.

 

Tatjana Milenković