Ručno rađene Lumera svijeće izrađuju se po narudžbi.
Ekskluzivno za čitatelje portala: 10% popusta uz kod ASTRO10
Pronađi svoj miris →
Ono što mi nazivamo normalnim nije univerzalna istina svima. To je prije nevidljiva konstrukcija: sloj po sloj nataloženih informacija, reakcija, strahova, koncepata, uvjetovanja, očekivanja, zabrana i dopuštenja koje smo usvojili u najranijem odnosu, tj. unutar obitelji.
Naše “normalno” je emocionalni otisak nukleusa u kojem smo rasli.
– Ako je u toj obitelji bilo puno tišine tad tišina postaje normalna.
– Ako je bilo vike tad vika postaje normalna.
– Ako se ljubav dokazivala žrtvom tad žrtva postaje normalna.
– Ako su granice bile nejasne tad kaos postaje normalan.
I tu leži zamka. Jer ono što je poznato, tijelu je sigurno. Čak i kada je bolno.
“Normalno” je najveća prepreka osobnom rastu, jer ga ne propitujemo i jer je u našem okruženju općeprihvaćeno.
Ono što doživljavamo kao normalno ne ulazi u analizu. To je “tako kako jest i kako treba biti”. Branimo ga kao identitet.
Kada netko dovede u pitanje naše obrasce i uvjerenja, mi to često doživimo kao napad na sebe.
Tražimo ga i očekujemo u partnerima i odnosima. Nesvjesno biramo ono što nam je poznato, a ne ono što je zdravo.
Pokušavamo mijenjati sebe, ali i zadržati staru definiciju normalnog, pa se onda pitamo zašto se rezultati ne mijenjaju.
Naše normalno nikada ne može biti apsolutno isto kao normalno nekog drugog. Može biti slično i može se u nekom dijelu preklapati, međutim, svatko nosi drugačiji emocionalni kod.
Kako izgleda ova zamka u praksi?
– Žena kojoj je emocionalna nedostupnost bila “normalna” u odnosu s ocem, često će emocionalno nedostupnog muškarca doživjeti kao uzbudljivog, dubokog, snažnog.
– Osoba koja je naučila da su potrebe teret, imat će otpor prema traženju podrške.
– Netko tko je odrastao u stalnoj kritici, kritiku će smatrati brigom.
Problem nije u tome što imamo svoje normalno. Problem je kada ga zamijenimo za istinu.
U trenutku kada počnemo postavljati pitanja, zamka “normalnog” počinje slabiti.
– Što je u mojoj obitelji bilo normalno?
– Kako se izražavala ljubav?
– Kako se rješavao konflikt?
– Tko je imao pravo na emocije?
– Što je bilo zabranjeno osjećati ili govoriti?
Ta pitanja nisu optužba, ona su početak zrelosti. Kada osvijestimo da je naše “normalno” samo jedan od mogućih modela, tada dobivamo izbor, a izbor je temelj slobode.
Rad sa sobom nije borba protiv prošlosti. To je redefiniranje unutarnjeg standarda.
Možemo odlučiti da:
– poštovanje postane normalno
– granice postanu normalne
– otvoren razgovor postane normalan
– briga o sebi postane normalna
– sigurna povezanost postane normalna.
I tada se događa suptilna, ali duboka promjena: više ne tražimo ono što nam je poznato nego ono što je zdravo.
“Normalno” je početna točka, ne konačna istina.
Ako ga ne propitamo, ono upravlja nama.
Ako ga osvijestimo, postaje poluga i alat našeg razvoja.
A možda je upravo to najdublji oblik osobne odgovornosti – imati hrabrosti redefinirati vlastitu definiciju normalnog.
Žaklina Družeta
Žaklina Družeta je holistički terapeut, profesionalni & NLP master coach, psihosavjetnik, spiritualni tumač i mindfulness učitelj, te autor holističko integrativnog programa "Kako oživjeti život" u okviru centra "New Vision". 
