Prije nekoliko godina jedan mi je prijatelj rekao: “Ako želiš nekog vjernog, kupi si psa!” Zar je vjernost u ljudi postala toliko otrcan i jeftin pojam? Zar smo zaboravili da ljudi nisu naše igračke, a da je seks puno više od sporta i rekreacije…

U svijetu poljuljanih duhovnih, kulturnih, etičkih i moralnih vrijednosti gdje svatko svakoga želi iskoristiti kako biti siguran u partnera, prijatelje, obitelj… kako možemo biti sigurni da nas oni koje najviše volimo neće iznevjeriti i prevariti?

Odgovor je jednostavan – ne možemo! Gledamo stvari koje se događaju oko nas, slušamo razne priče sa strahom da ćemo se mi jednom naći u nečemu sličnom.

Koliko sam puta tješila uplakanu prijateljicu koja me u suzama pitala: “Trebam li mu oprostiti?” Kako odgovoriti na tako teško pitanje, pogotovo ako imaju desetak godina zajedničkog života i bar dvoje djece?

Toliko je puno života u igri, posebice onih malenih i nedužnih i teško mi je ostati neutralna u ovakvoj priči, jer se uvijek pitam: “Zašto on nije mislio o svojoj ženi i nedužnoj dječici kada se našao pred iskušenjem?”

Zar je jedan trenutak zanosa i ushićenja vrijedan da se povrijede oni koje najviše voliš?!? Što je s onim – “Ne čini ono što ne bi želio da drugi čine tebi!”

U što smo se mi ljudi to pretvorili? Mozak nam je ispran reklamama punim ženskih grudi, nabildanih tipova, sladoleda, čokolade, zabranjenih stvari koje nam se nude na dlanu uz poruke – “Ništa nije zabranjeno!” i “Sve za tvoj užitak”…

Kakav užitak? Tjelesni, samo tjelesni! Potrošački mentalitet zavladao je i u emotivnim vezama. Zar današnji klinci ne kažu, kad su bili s nekim – “Potrošio/la sam ga?”

Pretvorili smo se u proizvod, stvar, sredstvo, papirnatu maramicu koju nakon upotrebe baciš!

Da ne bude zabune, mladi su još cvijeće prema onima u braku! Oni su bar iskreni, dok su im roditelji jednako tako promiskuitetni, ali dvolični, pa svoje bračne afere kriju i održavaju privid bračne idile.

Obično sam na stranih mlađih, jer bolje ne znaju i ne vide. Kakav im mi primjer ljubavi, zajedništva i povjerenja zapravo dajemo? Nikakav, zato se tako i ponašaju…

Sve je podređeno tjelesnom užitku i zadovoljstvu po onoj staroj – “U se, na se i poda se!” Zar je to ljudski domet u ovome životu, najviše što možemo?!? Gdje su tu emocije, misli, razmjena osjećaja, dodir duša?

Ne bi li ljubav trebala biti nešto uzvišeno i veličanstveno, vjenčanje duša s neba na Zemlji?

Čak i ako ljubav ima rok trajanja i nije savršena i vječna, zar nije pošteno iskreno reći osobi s kojom smo u vezi, razriješiti postojeću situaciju, pa da svako može srediti svoj život i otići svojim putem?

Očito je lakše slagati, živjeti u prividu i bračnom trokutu ili četverokut.

Izreći i živjeti svoju istinu – za to treba imati hrabrosti!

 

Snimila i napisala: Željka Tokić