Kao da smo potpuno pogubljeni ovih dana. Stvarnost se miješa s pojavom nekih sitnih maštanja. Zamišljamo kako bi bilo, kada bi bilo. Sve nas podsjeća na nešto. Samo nama znano. Samo nama bitno.

Presječe nas struja emocija, kao bujica nezaustavljivih misli. Ne možemo govoriti. Šapućemo istinu, samo sebi. Nepoznata lica. Oči koje nas udubljuju u samo nama znani svijet. Polako se borimo. Predajući se onome što je uvijek bilo jače od nas samih – njima.

I sada trouglovi, nažalost, dobijaju svoje epiloge. Tajne, skrivanja, varanja. Život okrenut u smjeru neznanih puteva. Slutimo znakove. Osjećaj u grudima nas ne vara. Istina je ono što pomislimo. Ono što nam se uvuče pod kožu, ono što je zapravo živo.

I premda ponekad boli, istina nas rastavlja u dijelove bešćutnih čestica. Možda životi koje živimo i nisu tako savršeni? Možda osobe u našim životima kriju neku tajnu? Možda nas vješto lažu i truju? Možda ni ne postojimo? Barem u dimenziji koju zamišljamo.

Prevrćemo misli pred san. Nesanica okuplja vojsku svojih brigadira. Nemamo mira. Zavedeni okusom pitkih ruža, u jecaju ponekad pronađemo sebe. Jer dio nas još uvijek negdje, u nekome, gori.

Neutažena žeđ za nama u nekome postoji. I prahom nas dotiče netko tko nas dotaknuo dugo nije. Sada zebemo. U želji da se nastanimo u hiljadu tuđih svjetova. Rasporeni. Zavijeni samo u sebe. Zatvaramo se i bježimo. Skrivamo pogled i oči. Nejasne emocije nas uzbuđuju. Skrivamo što god bi željelo izaći.

Dvosmislenim jezikom, speluju nam ispriku. Izjavljuju nam ljubav, a da toga nismo ni svjesni. Sanjaju nas. Odavno. Bez da znamo. I osjećamo ih, više no ikada. Evo tu su. Struje našim tijelom i čine nas probuđenima. Ljubav je ovih dana najveća magla. Trougao nije ljubav. Mislite o tome.

 

Sanja Paraminski Aisha