“Koliko bi sebe više cijenila, kada bi znala da si ti ono najbolje što imaš?”  (Autor nepoznat)

Venera je ušla u znak svoje egzaltacije, u znak Riba. Naglasak stavljamo na sve duhovno, iracionalno, strano, nepoznato, tajno, skriveno, platonsko. Ushićenja u kojima rastemo nas spajaju nespojivo. Zaljubljujemo se u daljine, zauzete ljude, u likove koji ne postoje, u vlastite idealizacije. Pustili smo svoje snove da se ostvaruju. Njihovo vrijeme je došlo…

Venerin hod u Ribama donosi još jednu lekciju – onu o skrivanju ljepote. Onu o onome što jesmo. Ili nismo. Ili želimo biti. Ili se trudimo postati. O onome što prezentiramo svijetu, ali i o onome što zaista mislimo o sebi. I zato, redefiniraj ljepotu. Ljubav. Sebe.

Vidjeh sliku jedne žene. Nije imala savršene zube, ali je imala savršen osmijeh. Koliko je zapravo žena koje se bore sa nedostižnim idealima ljepote. Koliko je onih koje se osjećaju manje vrijedne jer nemaju za implantate, za nadogradnje, korekcije, za sve blještavilo moderne tehnologije koja stvara kvazi ljepotu. Koliko je njih ostalo skriveno, neprepoznatljivo, zatvoreno u svoja četiri zida. Koliko njih mrzi odraz u svom ogledalu. Koliko njih živi opterećeno normama društva, pa je opteretilo i sebe.

Mnogo je djevojaka koje nikad nisu dale priliku sebi, a nisu je ni dobile. Ljudi se bave time tko je prerezao vene, oduzeo sebi život ili skončao naposljetku. Ali nitko se ne bavi onima koji su prerezali sebe. Otkinuli se od svog tijela. Onima koji žive u sebi kao vlastiti stranci. Koji se ne vole. Koje ne vole. Samo zbog toga što ne izgledaju baš “tako”.

Mislim da su naše oči vidjele više “smrti” nego što smo si to voljni priznati. Gledamo ih svakog dana. U životima koji su nam postali kao filteri. U kojima smo sami sebi nedostižni. U kojima više ne slavimo autentičnost. U životima u kojima se borimo da što prije postanemo netko drugi. I nema goreg osjećaja od onog kad napustiš sebe, jer netko očekuje da budeš kao drugi. Jer sam očekuješ da moraš. A hoćeš iskreno? Ne moraš ništa.

Nisi se rodio da bi postao netko drugi. Bilo bi dobro kad bi cijenili više taj sjaj u očima, nečije osmijehe, toplu kožu i oblik tijela. Umjesto da stalno zahtijevamo nešto više. I od sebe i od drugih. Bilo bi dobro kad bi bar jednom svaka žena zaboravila na sve ono što je “ne čini lijepom”. I samo bila. Kad bi je netko podsjetio na to da je dovoljno da samo diše. I da je već savršena.

Volimo ovih dana sebe u tim tuđim personalnostima. Ne grčite se. Vaše tijelo je odavno zaslužilo biti hram. Ne ubijajte svoju radost, ne znam tko vas je ikada umio bolje nasmijati. I ne ustručavajte se pred time da zavolite sebe. Previše ste dana ispijali kavu sa svojim ubijenim odrazom. Budite ponosni na ono što jeste. Zašto? Jer ja ne poznajem nikoga tko je baš kao vi.

Što god vam se na planu ljubavi događalo u ovom periodu, ne mučite sebe traženjima. Shvaćanjima. Mnoge stvari bit će skrivene. Tajne. Nedokučive. Nejasne i vama i drugima. U zanosu imajte oprez, u povjerenju imajte granice. Ali, spremite se i na prepuštanje.

Ne pokušavajte shvatiti emocije koje su još uvijek ostale misteriozno neshvaćene. Objašnjenja nema. Dva različita svijeta se sudaraju jer nekad su bila jedno. Ne pamtite vi, to čini vječnost. Kakav god film da vam sprema…

I opet. Od ushićenja kao da izlazite iz svoje kože. Vrištite u sentencama. Minutama. U praskozorju svog bivanja. Dočekujete svoje vrijeme. Jer.. Iza svakog razbijenog stakla stoji priča. Iza svakog razbijenog ogledala i dalje čeka jedan lik. I kad shvatite da vas okolnosti ne oblikuju već da oblikujete vi njih, vaša stvarnost postat će realna. Opipljiva. Vaša.

Zar je zaista bitno tko smo i odakle dolazimo? Zar je zaista bitno da razumijemo? Zar je zaista bitno imati logično objašnjenje? Stvari se time neće promijeniti. I dalje ćete se boriti sa nečime nepoznatim.

Poslušajte šapat svojih vrištanja: Dogodili ste se jedni drugima. Nije bitno kada. Bitno je da jeste.

 

Astro Aisha (Sanja Paraminski)