“Srce se od rebra tare,

po zvijezdama ružina,

bolje spali sve što voliš,

jer ja samo to uzimam…”

Dvadeset i peti stepen Bika, ozloglašenih moći, zvijezda Algol, poput demona uzima bez da daje.

Ljubav se ovdje pretvara u sve ono što ponekad i jesmo – ludilo naših strahova, opojna droga našeg jezika, odbrojavanje do posljednjeg daha.

Ljubav i mržnja. Bijes. Nemoć. Izgaranje unutrašnjosti, koja oslobađa sve ono sto ćutimo. Algol u nama. Na entu dozu ubrizgan, remeti naš ritam.

Kada vlakna našeg tijela postaju nemoćna, borba tek počinje. Mi tako, nijemi, ponekad volimo, to naše stanje, te odlaske u noći, tragove grebanja, volimo biti rasuti, pa makar malo.

Venera na Algolu, slika je svih ljubavnika koji gube glavu. U bilo kojem smjeru, dozi i pravcu, na bilo koje načine, ispravne i pogrešne. Oduzeti u svojoj moći da se kontroliramo. Ponekad šutimo, ponekad divljamo. U sebi. U drugima. Izazivamo nemir.

Prija nam užitak zabranjenog, pa se upuštamo u borbu koža. Tko će duže ostati pod nečijom. Tko će skuplje platiti taj boravak. Čije je pravo da nas uzima i ima. Čija smo potreba ili presedan. Godi li nam žar kojim nas miluje taj porok. Volim zagriz grijeha. Kao da nikad nismo kušali ništa bolje.

I svatko tko ima neku osobnu planetu na Algolu, sklon je svu nesreću pripisati njemu. Istina je, Algol često donosi gubitke i patnje, stradavanja. Donosi izgubljene muževe i majke, nagle prekide, smrti, tragedije. Ali donosi i ludila. Gubljenja glave.

U ime ljubavi. One, prožete strašću. Jer nitko ne umije ugrabiti kao ta crna tmina Bika. I stisnuti jako, preuzeti nas. Vladati nad nama. Otimati nas. Bezgranično. Svojevoljno. Samodopadnošću jednog šarmera, rukama jednom grubijanera, strašću koja razapinje.

I odjednom, Venera je nemoćna. Slaba je na sebe, slaba je na njega. A on, kao Sunce u Ovnu u zagrljaju sa Uranom i kvadratu sa Plutonom, miriše na još jednu noć bdijenja. I dođe kad poželi i ode kada ga najviše ima.

Pojavi se neočekivano, otrgne svijet koji smatra svojim, posvoji, izuzme, oduzme, prisvoji i ode. Ostavljajući uvijek jedan trag dubokog uzdaha i jedno prazno mjesto. Jedan neutaživi odsjek praznine (Pluton) kojem nikad nije dovoljno.

I nezamjenjiv je. Tako lud. Otrovan. I traži od nas da se mijenjamo. Iz sekunde u sekundu. Da pristajemo na ono što nikad ne bi. Da mu pripadamo više nego li pripadamo i sebi.

On umije da nas osvoji svojom neobuzdanom energijom. Životom. Ekstazom dodira. Da nas dotakne i pretvori u što god želi. Da nas zapečati i zabilježi. Da nas povuče u svoje dubine i pušta na slobodu po potrebi. Da naše emocije pretvara. Da nas rastali, rastopi, da učini i da nas ima i da nas nema, istodobno.

Da kao kralj našeg mozaika, jezikom ispiše naše riječi. Da nas ćutanjem dovede do ludila. Da nas ignoriranjem čini još više njegovima. Da nas kao odmetnik, namuči, izgladni, presavije, odbaci i potom opet oživi. Da sebe učini bezgraničnim u nama.

Jedini je koji umije da nas nazove svojima, jer… zaista nas i ima. Potpuno. Apsolutno. Bez imalo dvojbe i dileme. Bez pristanka.

On je tu. Dođe, tek toliko da nama se dogodi. Pa da sva druga “događanja” nazivamo njime. On je najobičniji od najobičnijih i baš zato nas mijenja. On koji naizgled nema moć, ima je. U očima svojih ludila, naslika naše trnce. I padamo. Kao posljednji oltar slobode.

Odlazi. I opet dođe. Da nas podsjeti. U ovo vrijeme. Ovih dana. U ovim trenucima. Tko smo. I zašto smo ovdje. Da preispita naše odluke i naše želje. Da preispita našu ljubav. I još jednom, samo jednom, da nas upije u sebe.

Onako kako samo on umije. Apsolutno. I nikako drugačije.

 

Astro Aisha