Da li si iz snova mojih došla, da me mirisom cvjetnih uvojaka kose probudiš uspavanog i od života umornog. Prolaznika starog, što na ovaj svijet došao nije ni da te hvali, a ni da te žali, već samo da ti pokloni sve ono o čemu sanjaš. Jer u snovima samo apsolutno slobodna si, od svih patnji ovoga svijeta, a mirisom opijena, budiš me, sada, da ti iste ostvarim.

A kako ja mogu, tako malen i prolazan, da se mjerim sa požudom tvojom, što nije sa ovoga svijeta, jer želiš me samo za sebe, a ja ne mogu biti samo tvoj. I strepiš, i bolom dozivaš, svaki put kad drugoj osmijeh dam.

I gledaš me u oči, a ja prezirem odraz tvoj, jer u njemu vidim svaki slomljeni i u kamenu ocrtani, previše jak, bol. I ne mogu ja, sa tvojom svilenom i tako mekanom dušom, da se borim, jer želiš me sada i ovdje, u tragu vremena, da zauvijek budem tvoj.

Ali požuda tvoja plaši mene, jer ja nisam spreman za vječnost samo sa tobom. I možeš strasno da me ljubiš, da me želiš i iz snova mekom kosom budiš, ja neću biti tvoj, a ti ranjena, od bola satkana, osvetu ćeš da mi serviraš, znam.

A ja za osvetu spreman nisam, u moj život došla si poput kakve vile, i molim te sada, samo idi, pusti me da živim realnost bolnu, jer ja ne mogu tvoj dodir od svile pratiti, niti mogu ljuštura biti, kada od mene to zatražiš.

Ti nisi, djevojko za ovaj svijet.

Ti nisi za ovaj vijek.

Ti si ljepota koja ne prolazi.

A u ovom vaktu, prolazno je sve.

Zato idi, od mene što dalje ne želim više patnju da ti stvaram, budi sretna sa nekim, ko će moći u korak pratiti te. I tvoje bujne grudi sa čežnjom milovati, i tvoje rosne obraze grubom rukom dodirnuti, jer moji su prsti mekani previše, a glatki dlanovi nedovoljno sposobni da brišu ti ljubomorne suze.

Jer tražiš ti nekoga,

nekoga za zauvijek.

A taj čovjek ja biti ne mogu.

Moji su dlanovi za prolaznost stvoreni, a ti za vječnu ljepotu, i nestvarnu uvijenu kosu, sa tim očima od duginih boja, za prolaznu avanturu, nikada nisi, niti ćeš ikada biti.

Ajde, malena, od snažnih oluja i dubina pakla stvorena, nastavi sa potragom za svojim snažnim vitezom, što će ti vjetrom strasti milovati svaku poru kože, i sa žarom iskre u očima, biti samo tvoj, svjestan, da ako drugu pogleda, u kamen se istog trenutka pretvara.

Svjestan da će sa tobom imati sve što želi, za jednu malu, malecnu povratnu uslugu, a to je ono što ja upravo sada – ne mogu, kroz vatru, i vodu, pakao, i sjenku, nebeske visine, i ponore dubine – poći, sa tobom.

I pratiti tvoje požude, i snažan biti kada treba, i nježan kada od njega tražiš, i svjestan da tako si prokleto njegova, a zauvijek – zapravo ničija.

Slobodna, poput vihora na pašnjaku, duboka kao žile starog hrasta, a tako jednostavno opasna, da u trenu najvećeg zanosa, možeš prostim pogledom, vrijeme zaustaviti, i otići, kao da te nikada, bilo nije.

Ja, kao mali prolaznik, ovog vremenskog pješčanog sata što otkucava poslednje niti tvoga prisustva i glasa, na takvu ljubav spreman nisam, ne mogu te voljeti, ne mogu ti utjehu pružiti, znajući da jednoga dana od mene ćeš, poput magle u dahu sutona, otići. Jer ti si sve što sam želio, a nikada nisam imati mogao.

Ja, kao ulični prosjak, sada odlazim, a ti, vječnosti moja, ostani i čekaj onoga, kome će zlatni uvojci, i duboke mistične oči, poput svemira svjetlucave, krhke, a tako predivne, biti i utjeha, i patnja, i rana, i jedna, jedina istina.

Da u ovome svijetu ti si od zvijezda satkana, i tako ponosno i prkosno drugačija, i plamenom čežnje obojena, i morskim dubinama skrivena, i nebeskim visinama dostupna, samo meni, nikada nisi bila, jer ja sam prosjak, stvoren za prolaznost, a ti od vijekova satkana.

Idi… i ne okreći se, nađi sreću tamo gdje se sunce budi, gdje rosa umiva zelene grane staroga hrasta, gdje šumske vile plešu, i gdje ćeš svilenu nit od malih pramena kose plesti.. I gdje će te neko, istinski, potpuno, takva kakva jesi – voljeti. Ja.. Nisam spreman za ljubav mrijeti..

 

Dragana Kovačević