Otvaramo oči. Pogled uperen u sjećanja. Umijeni ponekim snovima. Mješavina suza i slatkoga. Jezik žeđe. Još uvijek smo na kraju puta kojem ne znamo ime. Smjerovi. Negdje trebamo otići.

Skupljamo posljednje trenutke vremena. Zakupili smo cijelu vječnost tragajući za odgovorima. I gotovo nakon mnogih mjeseci, isprobani u mnogim bitkama, sada sabiremo sebe. Toliko različitih emocija zaplelo se kroz naše vene. Otkucali smo svaki poziv. Napunili smo se svakog bola. Prošli kroz svačije ruke i oči.

Venera se nalazi pred ulazak u znak Riba. Utisnuta na njegov posljednji stepen. Još malo pa nas čeka novi početak. Biramo koga ćemo povesti i kuda. Ona sanja. Ona željna ljubavi sa filmskog platna. Željna tajni i skrivanja. Ona. Oduvijek zaljubljena u skrivenu sliku nepoznatog čovjeka. Ona. Što leti preko oceana. Što traga za daljinama.

Ona koja ponekad laže i vara. Sa dva lica živeći. Živeći sa dvije ljubavi. Igrajući dvostruko. Ona čija šminka para oči. Čije lice skriveno ne odaje ni dah. Ona koju svi imamo i nosimo u sebi.

Došla je do ruba da nas podsjeti. Donosi nam samo jedan dar. Sjećanje. Rezime. Vrtoglavo se vrte sve misli i događaji. Sve rane ponovno bivaju otvorene. Poput pijeska poput boli.

Možemo li zaboraviti prošle mjeseca i krenuti naprijed. Možemo li ostati sami ili sa njima. Možemo li ugasiti je da dio sebe. Onaj premoreni. Izgasnuli. Onaj što diše hrapavim zvukom ponoćnog vriska. Možemo li još jedno biti spremni na početke?

U ljubavi konačno biva bitna dubina. Ne koliko je on duboko u nama, nego koliko smo mi pored njega duboko u sebi. Ona zna.

Neke je granice nemoguće preći. Ne zato što su visoke već zato što ih nema.

Gdje smo sad?

 

Sanja Paraminski Aisha