“Ova nada nije fer, da ovako baci kost, mi se hvatamo za nju, za tu davnu odanost… Jedna savršena ti, jedan nasmijani ja.” (Gibonni)

Što bi još mogli ispisati osim imaginarnih sjećanja i koje bi još ime mogli nadjenuti tim stvorenim slikama? Jer čini se da nas vrijeme sve više zavarava i da ne znamo biti tiše sa svim tim otkucajima.

Venera ulazi u kvadrat sa Neptunom i ovi dani čine se kao duge godine. Mape sjećanja iz kojih vadimo neke nestvarne likove. I opet pokrećemo igru, priču trajanja, jer negdje postoje beskraji, a njima žive i naša sanjanja. I snovi su glasniji nego inače, mašta igra igrokaze sa našim mislima i utisnemo sebe lako na neka mjesta koja nam možda nikad nisu ni pripadala.

Siluete zbunjenosti padaju kao zastori i krijemo se od stvari od kojih se nemoguće sakriti. Neki žude za daljinama, neke drže paralelni odnosi, neki baš ovih dana sreću trgovce svojih duša.

I lako se prevarimo i u sebi i u drugome. I lako nasjednemo na milovanje riječima. I lako se otrgnemo od stvarnosti koja je predobra da bi bila istinita. Pa petljamo riječi i jezike i nemušto objašnjavamo sebi neke razloge zašto se u koncima naših vjeđa bude neki likovi.