Venera radi kvadrat sa Jupiterom. Pretjerujemo. Skloni smo dramama. Sitničarimo. Jer Jupiter ne staje u svoje male cipelice. Umjesto da trči goli, tražimo od drugih da nam peglaju gaće. Doslovni smo. I previše. Zatvoreni u okvire svojih granica. Um nam preskače. Pričamo, i prije nego što znamo što ćemo li reći. Svima se žuri. Najviše onima koji ni ne znaju gdje idu.

Hitno je sve ono što zapravo i nije hitno. Htjeli bi imati nešto, ali ne želimo dati. Ni sebe. A kamoli što drugo. Mars se zaveo u otočja Neptuna. Napuhali smo se kao balon pri prvom komplimentu, nekog muškarca iz kuta bara. I ispuhat ćemo se. Brzo. Unatraške. Sviđa nam se sve što je nemoralno, ali ipak pričamo o moralu. Jezik nam ne prati misli. Pitanje je da li pratimo i sami sebe.

Eskaliramo najviše prema voljenima. Nemamo kontrole. Nemamo mjere. Nemamo ni granice. Arogantni smo. Odraz u ogledalu nas ne primjećuje. Što zbog fizičkih promjena, što zbog onoga što jesmo. Ili nismo. Ili ni ne znamo što možemo biti. Sreća je da prolazi. Još koji dan, pa planete stišavaju svoje reflektore.

Zamislite te razgovore ovih dana u kojima nepažnjom udaramo druge. Pomiješamo pojmove. Ostanemo zatečeni, kad shvatimo što smo sve usudili se reći. Ništa nam nije jasno. I možda bolje da je i tako. Kasnimo. Umjesto sebe, na bračni papir potpisujemo svog kuma. Ili kumu. Možda smo pomiješali uloge, a možda se negdje i miješamo zajedno. Tko zna.

Svakako smo seksualno zatamnjeni u prostorijama svojih eha. Suzdržavamo se od svega. Tapkanja u mraku poimamo kao nešto što se ne vidi. Ako mi zatvorimo oči pred istinom, mislimo da je ni nema. A nije tako. Taj frajer u kutu noćnog bara ili žena iza nekog imena na društvenoj mreži, možda je baš vaš partner.

Da, onaj kome rađate djecu i sa kojim dijelite ono u dobru i zlu. Sa kojim stvarate okvir savršenih slika. I kome se kunete u ljubav. I sa kojim cvjetate kao livadna trava spržena nakon najveće suše. I koga gledate u oči. A gledate kroz njega.

Utroba se vijori kao posljednji paravan slobode. Prejedamo se. Leptirići u mraku već su umrli u našim želucima. Varamo se da je to ljubav. Ali tu, više, zaista ništa ni ne diše. Plačemo u svojoj ogoljenoj tami sa najljepšom haljinom na svijetu. Sreću nazivamo izazovom, pa je bacamo u koš. U dalj. U vis. U sebe.

Pročitali smo tolike knjige o samopomoći i mislimo – pa nama samo treba pomoć. A treba nam možda i mnogo više. Prije svega gledanje u sebe. Traženje odgovora u tom biću kojeg smo se odrekli, kada nam je bilo deset. Jer djeca više nisu “in”. Smijeh je postao “out”. Iskrenost je postala smiješna. Sada smo na sebe natovarili “robu”, koja se bolje prodaje.

Žena osjeća svoj seksipil u dnu svojih pora. Toliko, da je silne želje da bude željena, pretjerala. To su sve one slike botox operacija koje su pošle krivo. Smijete im se. Očajno vam izgleda taj svijet “reklama”. I klaun u vama se smije. U vašem svijetu, onom kojeg čuvate u dubini duše, sada postoje možda iste slike, prezentirane na drugačiji način. Borite se. Lakše je svoje greške usmjeriti na drugog.

Još malo, pa će pola svijeta odšetati u svoju mišju rupu. Tamo gdje se skriva veći dio godine, života i stoljeća. Tamo gdje ego ne poznaje dušu. I gdje tijelo mehanički životari. Negdje između sjaja i bijede kurtizana. Omamljeni. Divni. Krasni. Bolji da to ne možemo ni biti. Ushićeni. Napaćeni. Sa lišajevima svojih maski. Utonut ćemo u neke svjetove. Samo nama znane. Savršeno dopuštamo luksuz svoga bića. Umivamo se sa svime što bi htjeli.

I tako, kao prašinom odneseni, brišemo staze svoga puta. Što sakrijemo, ostaje u nama. Mislim da nas takve rane umiju boljeti i više. Možda to i ne znamo. A možda ni nećemo znati.

 

Sanja Paraminski (Astro Aisha)