Svi činimo pogreške, ali pokazatelj karaktera je na koji način ih ispravljamo.

Ovih dana više nego ikada jača potreba da naučimo lekcije. Ljubav prema sebi, osnova je svakog odnosa. Tokom odrastanja svi se trude naučiti nas kako da volimo i poštujemo druge, no da li zaista znamo težinu značenja riječi – samopoštovanje?

To je onaj dio tebe koji ne očekuje aplauz. Koji ne živi od tuđeg mišljenja. Dio tebe koji ponosno stoji, spreman da obrani svaki dio tvog identiteta. To je onaj osjećaj kada postaviš jasne granice, koje te štite, ali te ne zaklanjaju od drugih. Koje ti daju prostora da se razvijaš, ali te pritom ne guše. Ne blokiraju. Ne čine te deficitiranim za ljubav.

To je onaj oklop koji te štiti nevidljivo, a ne utvrda koju si sagradio da bi te štitila. To nije zamak duhova u kojem postojiš samo ti, bez dozvole ikome da ti pristupi. To nije bježanje pred emocijom iz straha da ne budeš povrijeđen, to je suočavanje sa istom. To nije tvoj odnos prema nekom odnosu u kojem ćeš se postaviti kao da si teško osvojiva, to je onaj osjećaj u tebi da te ne može osvojiti baš svatko.

To je ona potvrda da te ne osvajaju riječi, laži, uvrede, maltretiranja, udarci. Da te ne zavodi šarm i nečija odsutnost. Da igra mačke i miša nije tvoj level, jer ti nisi više ničiji ulov, već zamka za takve. To je onaj jasan i glasan zvuk tvojih koraka dok se udaljavaš od svega što nije dobro za tebe. Onaj osjećaj da ne moliš, ne opsjedaš, ne trčiš za drugima. Ne stvaraš drame da bi bila primijećena. Ne zoveš da bi bila pozvana. Ne čekaš jer se red odužio. Ne prelaziš preko loših stvari i ono najbitnije – ne prelaziš preko Sebe.

I ako te ovih dana obuzme strah i navale crnila preko tvojih očiju. Ako zazebe dio tebe od titraja. Ako osjetiš da se slamaš neslomivo. Ako izgubiš snagu i odlučiš se za posustajanje. Ako po tko zna koji put posumnjaš u sebe, znaj da si jedina osoba na svijetu koja može promijeniti smjer svog kretanja, ljude u svom životu i ono što na tebe utječe.

Što god se događalo ovih dana, imajte na umu da je samopoštovanje nešto što uvijek treba biti ispred ljubavi. Ako nema toga, ljubav kao da ni ne postoji. Ona je onda odraz strahova, nesigurnosti i nezdravih vezanosti. Ovisnička, destruktivna i iluziorna. Neshvatljiva i nesaglediva. Određena vijekom trajanja. I baš uvijek, neostvariva.

Ljubav se ne razvija u okovima. Ona je put do slobode. I samo kao takva, vrijedna je postojanja. Zato ako ovih dana ne dobiješ očekivanu podršku, poruku, kompliment, pažnju. Ako zatekneš sebe u preispitivanju. Ako posumnjaš da si velika, voljena i vrijedna ljubavi. Ako ti se učini da čekaš previše. Da si za nekoga premalo.

Ako osjetiš da ti se grči duša, nemoj tamo… Napusti taj dvor. Te oaze strahova. Te priče da će biti bolje. Da će on otići, da će se ona razvesti. Da te voli, ali nema vremena. Da si teška, naporna i da si ti problem. Napusti glasno koracima bez osvrtanja sve što te raskrinka u boli i ostavi da se boriš sa sobom.

I dok sebe uhvatiš kako se tješiš činjenicom da će sve biti u redu. Dok opravdavaš tuđe postupke prema tebi time da je netko prošao loša iskustva ili imao loš životni put. Dok pokušavaš glumiti psihologa onome tko tvoju, niti ičiju drugu, pomoć nije tražio. Dok uvjeravaš sebe kako će se netko promijeniti radi tebe. Jer si bitna. Nisi. Ne njemu. Ne njoj. Ali, još uvijek, možeš postati bitna sebi.

I, da, dok sklapaš svoje oči, umorne od preispitivanja što nije u redu sa tobom, reći ću ti iskreno: Sve je u redu, Venero, ali red ti se odužio…

 

Sanja Paraminski Aisha