I negdje još uvijek rasparani konci dišu snažnije. I negdje je još uvijek, umjesto biti u pravu, biti čovjek – važnije.

Venera se ovih dana nalazi u zagrljaju Urana. Intenzivna energija na koju gotovo nitko nije imun. Postoje ta raspadanja o kojima se ne zna. Ne priča. Ne ludi. Jer svatko odabire svoj način da iznese ruševine. A netko je i onaj tko ruši…

Dani iza nas i dani pred nama nose neizvjesnost. Miris nervoze koja tapka u mraku. Okidače koji izlaze na površinu. Sve riječi koje nismo rekli. Sve trzaje koji su dio razdvajanja. Sve polušanse koje nismo dali sebi. Napetosti se režu nožem. U zraku se osjeća miris “baruta”. Iznenađenjima nikad kraja. Raspravama još i više.

Prekidi u nama gomilaju se na površini. Rezovi u odnosima još uvijek traju. Kao i stresovi.  Bazično želimo sigurnost i potvrdu iste, ali nešto ljulja naše temelje. Da li smo svojim vrijednostima dali pravo ime ili se još uvijek ne zovemo nikako? Da li se odazivamo sami sebi? I koliko nam se odazivaju drugi?

Venera je u Biku je prototip žene koja zna svoju vrijednost. Svoje potencijale. Granice. Sve ono što je. Oslonac. Podrška. Oaza. I teško pristaje na ista manje od tog. Dugo ostaje. Dugo odlazi. Teško radi promjene. Ali kada se nađe u zagrljaju Urana, poneki padovi je pozivaju na ustajanje. Odustajanje nije opcija, dok god opcija ne postane odustajanje od sebe.

U danima poput ovih, kada svijet bruji o monetarnim vrijednostima koje rastu, u padu tržišta i divljanju cijena. O budućnosti koja to i nije. O novim tehnologijama koje kao mijenjaju stare. Ti stojiš unutar svog zida i pitaš se da li će poremećene vrijednosti društva ikada dobiti svoje ispravljanje?

Ljudi ovih dana reflektiraju svoje frustracije na druge. Liste čekanja su poduže, ali počinjemo ih kidati. Neki planovi padaju u vodu i sušimo stare. Neki nam ljudi svojim bolom pokazuju gdje je naš bol. Neka nas iznenađenja pripremaju da živimo život opuštenije. Neki nas rasporedi podsjećaju da i mi imamo život. Nečija nas očekivanja uče da ispunimo svoja.

Neki nas noževi u leđa više ne bole jer znamo da smo ih sa razlogom okrenuli. Neka nas rastavljanja spajaju nespojivo. Da bismo bili jači. Sigurniji. Snažniji. Neka nas uznemiravanja podsjećaju da se trebamo boriti za svoj mir. Neke nas riječi ili potezi ranjavaju, samo da bismo se naučili obraniti. Neki stres u nama i oko nas, samo je lekcija da smo nekome nešto previše dopustili.

Posao je dio života gdje ćemo ovih dana naučiti da naš mir nije na prodaju. Da ne moramo uvijek biti dostupni. Da i naš rad vrijedi kao i tuđi. I da smo u mnogim stvarima nepotkupivi. Ono što ljudi misle o nama ne određuje našu vrijednost. Ali ono što mislimo o sebi, određuje vrijednost onoga što radimo.

I koliko god bili odlični. Temeljiti. Uspješni. Uvijek će postojati netko tko će misliti da je njegovo vrijeme važnije. A nije… Ljudi će vas dovoditi do ludila ovih dana, a vaš jedini zadatak je da to ludilo ne pripisujete sebi. Nečiji osobni raspad sistema ne treba biti vaš. Jer i nije.

Stabilnost će biti težište, a mnoge kule će se urušiti. I ponekad ćete pitati sebe kako ste sve to preživjeli? Pomaknut ćete granice. Napraviti iskorake. Doživjeti “pomračenja” i tuđa i svoja. Iskakati iz kože i truditi se ostati sve ono što ste do sada bili. Promjene su neminovne, ali niste samo vi ti koji se morate mijenjati.

Temelji postoje, pa makar bili ruševine, a na vama je da li ćete na njima izgraditi svoj Rim. I na vašim šavovima je. Da li mogu to izdržati ili vas bole?

 

Sanja Paraminski Aisha