Zamisli kakve kosti treba imati da iznesu tu ludost u kojoj vapiš? Jer tjera te na pomicanje svega što nikada nisi želio pomaknuti. I gledaš, siječeš svoj pogled o bol i pristaješ da budeš sve od čega si nekada bježao. Jer drži te, nevidljivo zakačenu među dlanovima i kao da samom mišlju drhti tvoje počinke kože.

Zar si umeo ikada da zaboraviš kako izgleda kada se sasijeku putevi nekih prošlih života pa kada poglede ukrstiš u nekom vremenu, samo tebi datom. I onda, svaki puta, iznova, ponavljaš sebi, nema smisla, a tako se savršeno uklapa negdje u tebe to ispucalo parče tuđih koraka. Imaš li barem jednu osobu na svijetu kojoj si sam dodijelio ime? Tu vrištajuću sonatu koja proizvodi tvoj najglasniji muk.

Sipamo strahove niz stepenice. Sigurne pore udišemo. Možda nismo najatraktivniji u svojim ljubavnim događajima, ali treba nam smiraj. Osjećaj da smo utažili svoju žeđ konačno na tisuću načina. Kičma je stub svega. Karakter koji je nedostajao. Onaj opipljiv trenutak dolazi. Imamo ga u rukama. Potvrda da je emocija negdje ukorijenila svoje mjesto. Da te misli u glavi dobiju odgovore. Da više ne pretpostavljamo nego znamo. Da se učvrsti svaki odnos koji to može. Da se raspetlja to bunilo. Da manifestacija dobije svoju realnost. Da znamo na kakvom tlu stojimo. I gdje smo. U čijim životima nam je mjesto.

Ovi dani nose razrješenja. Obustavljaju dileme. Donose korake i konkretna djela. Dobitke koje ste sanjali na svim razinama. Oslonac na koji uvijek možete pasti. Izjašnjavanja onih koji su do sada šutjeli. I onih koji nisu znali šta dalje sa vama. Čak i ako se ništa ne dogodi, događa se u sjeni. To trebate znati. Ako je ovih dana vakuum u realnosti ili zastoj u istoj, ne znači da se ispod površine ne odvijaju procesi. Možda ne vaši, ali tuđi svakako. Možda polako i sporo i negledljivo, ali otisci ostaju.

Netko možda preslaguje svoj let ka tebi, a da o tome ni nemaš pojma. Možda ni ne trebaš znati. Možda šutimo jer razvrstavamo sebe i emocije. Pripremamo. Rješavamo sami sa sobom neke strahove. Ostavštine. Ostatke ostataka. Možda neki metu svoju prošlost i brišu prašinu koja je napadala. Možda sabiru maglu, da ih kasnije jasnije vidite. Možda neki stavljaju pečate na neke prošle priče da bi mogli da se obećaju nečem novom. Možda svatko vodi svoje bitke i baš zato se ne događa ništa.

A možda se jednostavno moramo dogoditi sebi. Pronaći tu snagu. Potvrditi svoju vrijednost. Ne pristajati na ništa manje od apsolutnog. Jer dok brojite dileme i glasove. Dok pokušavate shvatiti što tamo netko misli o vama. Šta vam nije rekao ili što sve treba da vam kaže. Dok se raznosite pitanjima bez odgovora. Dok u sebi tražite krivca. Dok nesigurno koračate u želji da nešto ne slomite, što ako ste vi to slomljeno staklo? Što ako svakim prodiranjem sami sebe režete. Što ako ste pukli toliko glasno da vas nitko nije čuo. Što ako pokušavajući da spasite nekoga, ne spašavate sebe?

Pitanja u vašoj glavi su bespotrebna. Znajte svoju vrijednost. U njoj nema mjesta za dileme. Višestruke prilike. Niti to da budete drugi. Treći. Deseti. Nedorečeni. Neshvaćeni. Ne prihvaćeni. Prevareni. U sjeni. Zaboravljeni. Ne treba braniti neobranjivo. Treba vas se osvajati. Neosvojivo. U ljubavi vam mora biti dobro, loše možete živjeti i sami. I što god se ovih dana događalo u vašim emotivnim životima, ne izbjegavajte suočavanja. Pojavite se. Nemate što izgubiti.

 

Sanja Paraminski Aisha