“I počinješ razumit’ po prvi puta, da jedno smo na vani, a drugo smo iznutra.”

Mlad Mjesec na trećem stupnju Lava u zagrljaju sa Suncem i Jupiterom, energija je koju su mnogi priželjkivali već mjesecima.

Sunce je u znaku svog sjedišta, Jupiter u triplicitetu i Mjesec između njih, kao hrabar impuls duše – kako može biti loše?

Lav je znak koji se veže za energiju ega, postojanja, energiju Sebstva, centra, pozornice, drame, uspjeha, priznanja, časti, ali prije svega hrabrosti i ljubavi.

I svi su već umorni od sedmomjesečnog Marsovog hoda po znaku Vage i tih emotivnih priča sa kojima nitko ne zna na čemu je. I tih neznanih i neukih “junaka”, slatkorječivosti, previše riječi, najčešće praznih. I svima je već dosta opticaja na dvije fronte i raznih izgovora, smješkanja, više kulturnog nego pravog. I svima je dosta da budu netko u nizu, netko negdje, ničiji, nečiji, svačiji.

Zato je energija ovog mladog Mjeseca predskazanje jednog boljeg perioda. Energija dominacije, ali časne. Energija hrabrosti, ali koja ima svrhu. Energija ljubavi u punom sjaju, možda i dramatične i strastvene i jake, ali ljubavi koja grije. Potpuna i potpuno. Ljubavi koja je usmjerena na jedno biće, a ne podijeljena sve strane. I nema ništa loše u njoj, ona nije sebična, ako je ne učinite takvom.

Došlo je vrijeme da saznate čiji ste, osim što ste svoji. I gdje pripadate, osim u središte svog srca. I koga to gledate u oči kada bljesak prostruji kroz vene. Postoji nešto specifično u osmjesima koji dolaze, dovoljno su iskreni da ih pamtite cijeli život.

I divne su sve one priče o tome kako treba voljeti svakoga, ali hajdemo za početak voljeti sebe, svoje bližnje, svoje partnere. Hajde da ne raspršujemo ljubav na cijeli svijet i činimo sebe prividno božanskim, jer ljubav podijeljena na traljave komade djeluje kao kuhinjske mrvice sa stola koje ne mogu nikog zasititi. I lijepo je biti dobar sa svakime, smješkati se i praviti fin, ali hajde da više ne glumimo te ponoćne maskarade, ispod kojih se kriju opake inkvizicije.

Hajde da vrištimo od nekog zadovoljstva, da se smijemo samo iz srca, da smo iskreni i hrabri. Jer odjednom emocije bujaju, jako, snažno i prodorno. I odjednom želimo jako i trebamo. I hoćemo. I grabimo i trčimo i ludimo. I odjednom cijeli jedan svijet postaje opet naš. Onaj svijet koji smo prepustili u ruke nekim drugim ljudima.

Ona sreća koju smo dali na upravljanje. Ona hrabrost pred kojom smo se sakrili. Onaj glas koji smo ušutkali. Onaj sjaj u očima koji beživotno čeka reanimiranje. Jer potrebno je to nešto. Tako malo, a tako veliko. Grandiozno. Nešto što umije pokrenuti krv i proteći kroz vas kao najveća žudnja koja se ostvaruje. Za neke je to slava, čast, priznanje, luksuz, gluma, a za neke je to “samo” ljubav.

I odjednom naći ćete se u centru svih događanja. Obavijeni stotinama “ljubavi”. I svi će vas htjeti i svi će vas željeti i svima ćete biti potrebni. I pričat će vam kako ne mogu živjeti bez vas, premda još uvijek nisu umrli. I teatralno će vas osvajati šarmeri bez pokrića. Jao, kakve će to epopeje o ljubavi biti. Ti pokloni od zlata.

Te riječi, tako sočne i prodorne. I ta obećanja. Te časne riječi. Kojih se trebate paziti. Jer to “zauvijek”, istini na volju, nije obećao ni Adam Evi. Pa ako njih smatrate božanskim, ipak se u ovom periodu prisjetite da živite u paklu. “Lako je sa figom u srcu dati časnu riječ.”

Doći će tako hrabri osvajači, spremni da posljednju žilu razderu zbog vas, ali bit će tu i slatkorječivih vragova koji će vas nabiti, možda, i to samo na rogove, pa da se ne veselite unaprijed, ne gledajte spolja, već u suštinu. Jer poneki ljudi nas samo mogu uhvatiti za dušu, većina nas može uhvatiti samo za neke “stvari”, a i za te “stvari” se možemo, iskreni budimo, uhvatiti i sami.

I zapitajte se tko je oko vas samo zato što ste slavni ili poznati, samo zato što ste uspješni ili pobjednici, samo zato što ste borci ili glumci. Jer, kad ugase se reflektori, kada izgubite utrku, kada padnete na dno, bitno je znati tko vam tada “drži” glavu visoko gore, gleda vas i govori da ste bez obzira na sve, najbolji.

I to je jedina suština – prepoznati vrijednost u moru “vrijednosti”. Jer, ljepota ishlapi, uspjeh prođe, televizija crkne, struje nestane, dođu amnezije, pa ljudi zaborave i tko ste i što radite. Ali, ako vas netko umije voljeti bez obzira na sve, ako mu je dovoljan i šapat tišine i ton glasa, ako vas uspijeva nasmijati, on će u vama probuditi život. Njima nije bitno tko ste. Jer vi jeste. I njima je to dovoljno.

Do 10. kolovoza, kada nastupa Pun Mjesec, sve će biti raskošno, sjajno i bajno. No, nisu kvarni ljudski likovi što nose svoju kožu kao matricu za bijeg, kvarne su duše, ako ih ima, zato obratite pažnju na to.

Dovoljno smo ludi da ispijemo tu ljubav, da se stisnemo uza zid, da ga i srušimo ako treba, jer dok god vas za ruku drži prava osoba, nećete osjetiti bol. I treba biti spreman i odvažan za te dodire koji izgaraju vaše oči, i za te poglede što vas ruše i grade, i za te riječi koje će imati odjek u vama.

Treba biti dovoljno ispunjen sobom, da bi ispunili druge. Dovoljno iskreni da bi prepoznali istinu. I dovoljno hrabri da bi bili posebni. I to što vas ne može imati svatko, nije stvar gordosti ili ega. Tko prisloni ruke na vas, neka prije toga prisloni svoju dušu. Samo tako ćete znati vrijedi li.

Jer čast voljenja nije nešto što treba bacati u vjetar. I ništa tu nije za gubljenje, jer u suštini nitko nikoga ne gubi, kada nitko nikoga ne posjeduje. I zato obratite pažnju na posljednju stvar – Mi nismo nečiji, mi smo u nekima. Dovoljno rijetkima. I tako neka bude!

 

Astro Aisha