Pravo je vrijeme da vam ovo bude bitna životna lekcija. Način na koji vidimo sebe često je pogrešan. Iskrivljen. Lošiji. Kritičniji. Svakog dana vodimo borbe sa svojim manama.

Fokusirani samo na njih. Rastemo u njima. Sa njima. Budimo se i liježemo. Opterećeni. Brojimo ih neubrojivo. Sumanuto. Luđački.

Ishisteriziramo pred ogledalom te krive usne, male oči, višak na bokovima, neukrotivu kosu, akne, mitesere, celulit, široka ramena, strije… i još hiljadu toliko nevidljivih stvari.

Postali smo robovi društva koje ne primjećuje svoju ljepotu. Generiramo generacije mladih žena koje više ne znaju na što trebaju ličiti i generacije mladih muškaraca sa pogrešnim očekivanjima da su žene – one što vide na instagramu.

I to su ti sklopovi u glavi. Ti okidači. Ta ludila. Usađena u svijest. Podsvijest. Nametnuta reklamama. Da struk nikad nije dovoljno tanak i da grudi nikad nisu dovoljno velike. I da je koža – koža samo ako je ispeglana.

Sa takvom se slikom budimo, liježemo, spavamo. I očekujemo od sebe ono što nikad neće biti ispunjeno – savršenstva. I da toga nema, modne bi industrije propale. Zato vas i hrane tim strahom. Nedostižnim ljestvicama i svime što niste.

I zato prosječna žena kad opisuje sebe, kao u ovom eksperimentu, ne vidi ništa lijepo. Stranac to gleda drugačije. Vrijeme je i da vi počnete. Što je najljepše što vidite na sebi?

 

Astro Aisha (Sanja Paraminski)