Mjesec je izašao iz Škorpiona i odmakao se iz konjukcije sa Saturnom i Marsom. Venera je pobjegla od istog tog kvadrata. Kad se spoje Mjesec i Venera, spojit će se duša i srce.

I opet ćete disati i osjetiti život. Čini se kao da su se osmjesi prošlih dana skamenili. Jedini obzor na licima bila je tuga. Progutao nas je strah. Dotukli su nas neki ljudi. Zgazio nas je neki opušak. Koliko smo to dugo disali pod vodom? Čini se kao stotinama godina.

Tako je to kad Saturn zaustavi vrijeme, dotakne dušu, a onda je Mars svojim oštricama iskasapi. Mi smo prelijepo umjetničko djelo. Izrezbareni Frankenstein. Mislim da je i scena visećih crijeva iz filma izgledala puno bolje nego mi ovih dana, no neka. Naše istinske ljepote zapravo su bezgranične. Ako to uistinu jesmo.

I stižu nam neki bolji dani, ljepše vijesti. Nalet i polet. Ponovno strast struji našim venama. Baš je lijepo osjećati sebe. U sebi. Kao da smo ishlapili i nestali, a sada smo opet tu. Baš gdje i trebamo biti. Smiješi nam se nada. Inozemstvo. Stranci. Putovanja. Pričamo i učimo.

Gledamo na svijet drugačijim očima. Ostavili smo “deveti krug pakla” iza sebe. Taj ponor nam je trebao. Tek toliko da vidimo tko je tu i kada nas samih nema. Rijetki. Ali u tome su vrijednosti ovakvih trenutaka. Spoznaja.

Napokon shvaćamo koliko smo jaki. Sve počinje od nas. Sve je u nama. I sve što postignemo, možda je krvnički, mučenički i patnički, ali je naše. Kao borci koje obezglavljeni ustaju i iznenađuju publiku. Mislili su svi da su mrtvi. Mi smo kao posljednji trzaj života koji tjera smrt. U tom posljednjem času.

I Sunce u Djevici prilazi trigonu sa Plutonom. I eto Feniksa koji izranja, kada svi misle da ga više nema. Eto Plutonovaca. Evo ljudi koji su ubijeni ustali svaki put. Evo onih za koje predaja ne postoji. Što više padaju, postaju jači. Za njih ne postoji lakši put. Oni su predodređeni za najteže.

I koliko ste puta ovih dana rekli- zašto baš meni? Zašto opet ja? Kad će prestati? Umorni od snalaženja. Umorni od briga. Umorni od pokušaja da od ničega stvorite nešto. Bilo bi lijepo odmoriti kao i sav ostali svijet, zar ne? Ali ne ide. Nije nam se dalo. Nije nam dato. I tko zna zašto je to dobro. Kad pogledate unutar sebe, znati ćete zašto.

Život kao da se odvija u kafanskom bludu. Ispijeni smo. Prošao nam je rok trajanja? Pa što. Neka netko i sa nama otruje dušu. Mislim da će mu to doći kao mrsenje kose u proljeće. Ili kao šaputanje na uho. Ili kao zagrljaj vanvremenskog bića.

Nismo mi tako loši. Nismo gori. Nismo ni tjelesniji. Nakon svega, samo smo više svoji.

Kako god htjeli – bez nas se ne može.

I šapućemo – “Neka mi vjetar s juga osmjeh vrati na lice, kao da me nikad nije, nije bilo tu”. Dobro smo. Napokon.

 

Astro Aisha