Ulaziš u stan. Zatvaraš vrata. Bez potrebe da upališ svijetlo. Udišeš miris starine. U podu. Prostoru. Namještaju. U sebi. Listaš albume u kojima ljudi još uvijek liče na ljude. Zastaješ na mjestima koja te podsjećaju na sreću.

Na osmijesima koji stoje. Neubrojivo je stanje u kojem jesi. Sjeta. Tuga. Nostalgija. Osjećaj da udaraš o sebe na milion načina. I tišina. Koja je baš sad našla da odzvanja. Što ako su samoće najglasniji dio tebe, ipak?

Mnogo puta u životu pazimo da ne povrijedimo druge. Ispričavamo se za stvari koje ponekad ni ne zaslužuju ispriku. Navikli smo da “oprosti” upućeno drugome zaista popravlja situaciju. Ali, da li ti je ikad itko objasnio kako da popraviš sebe?

Da li zaista “oprosti” može izbrisati sve što si nanio sebi? Sve ružne misli, poglede u ogledalu, sva uspoređivanja sebe. Sve prepreke koje si postavio samome sebi. Svako “neću ja to moći”, iako si na kraju mogao.

Da li će to “oprosti” odmoriti tvoje tijelo koje si rastrgao da budeš dostupan svima? Da li će vratiti san na oči koji nije dolazio noćima? Da li će ti to “oprosti” zaista oprostiti loše odluke, veze, odabire koji možda ni nisu bili tvoji.

Da li će te izliječiti od trauma, nesigurnosti, šamara? Da li će te osloboditi krivnje koju osjećaš jer “nisi na vrijeme” za one oko tebe? Da li će te “oprosti” osloboditi tereta. Nametnutih pravila. I tuđih obrazaca igre.

Jer učili su te da izgovaraš “oprosti” svima osim sebi. Da opraštaš i neoprostivo. I kao ideš kroz život kao neki “bolji” čovjek, iako je sve u tebi vrištalo i borilo se. Jer… Možda nije po pravilu. Vjeri. Ispovijesti. Ali, daj oprosti ovog puta, za početak, samo sebi.

 

Sanja Paraminski Aisha