“Kako me uspiješ preživjeti,

sobe su tako male,

budni se sudaraju često…”

 

I kao da je gotovo deveti krug pakla Primičemo se posljednjem kvadratu Urana i Plutona, posljednjem od njih sedam.

Gotovo neizbježnih. Razarajućih. Tankoćutnih. Oporih. Jezivih. Ponekad živih. Budnih. Rasterećenih. Utopljenih u život. U nadu. U tren.

 

Mi nemamo sve konce u svojim rukama. Putevi kojima koračamo, ne moraju biti naši. Mi nemamo odgovor na svako pitanje. Nama nije dato.

 

I ponekad, uzalud gledamo u linije života. Ponekad uzalud tragamo, prečesto se pitajući -Zašto? Mi ponekad nismo gospodar svoga tijela. Krv u žilama, ponekad nije naša. I ponekad svijet koji vidimo, nije svijet. Ponekad ćutimo, nespremni na sebe. Ponekad sudbina pokaže, da ne možemo i ne umijemo bolje od nje…

 

Kvadrat ova dva velikana, moćnih, trepetajućih sila, govori upravo o tome, kako smo dodirljivi. U svom buđenju i ustajanju, u ispijanju prve jutarnje kave, u našim ritualima, šetnjama, dolascima i odlascima. U našim načinima voljenja i držanja za nekog ili nešto.

 

U našoj nabacanoj šminki i prekrivenom pogledu. U našem golom tijelu koje misli da stvara, ponekad, ponešto. Sasvim smo dodirljivi u našim grandioznim planovima. Kukavičluku i sebičnosti. U našim poimanjima i stvaranjima. Sasvim smo dodirljivi u našim bezličnim jezičnim umjetninama. U tom odrazu ogledala. Sasvim smo nesvjesni tog nepripadanja sebi.

 

Do trenutka kad… sruši se neki avion. Otme se nečije dijete. Izgube se ključevi stana. Zapali se automobil. Izgubimo se među lavinama. Odroni nam prepriječe put. Bolest koju smo stvorili, pohara naše tijelo. Lijekovi u koje polažemo nade, ubije svaku našu stanicu života.

 

Dok tijelo najednom ne klone. Psiha postane teret naše službe. Dok ne zavapimo u nekom progonu sebe. Uništeni ratovima. Dok ne sruši se još jedan stub našeg života. Dok nas ne ostave i ne izdaju. Dok ne pokose. Dok nas glas ne biva popraćen svojom jekom. Dok potresi ne poharaju naše domove. Dok ne postanemo pikado na nečijoj utrci života. Dok ne dođemo do zida, bezglavo, strmoglavo srušeni. Dok ne otkrijemo da okrutnost koja nas okružuje, raste zapravo u nama.

 

Kvadrat Urana i Plutona, borba je za svijest. Za odgovornost našeg življenja. Za onaj besprijekorni takt u nama koji će nam počupati srce i razliti naše vene u hiljadu crvenih rijeka, samo kako bi shvatili da mi, dok ne posjedujemo sebe, ne posjedujemo ništa. Ponekad, tako često, nemamo kontrolu iako je želimo imati. I dogode se stvari, i pojmljive i nepojmljive.

 

I iznenađenja se ucrtaju u našu kožu, kao da su tu oduvijek trebala biti. I dižemo se i padamo. I smijemo i plačemo. I pronalazimo se i gubimo. Ponekad sa zaslugama, ponekad bez njih. Jer kao da nikako da naučimo – ne događa nam se ono što smo zaslužili, dogodi nam se, što nam se dogodi.

 

Neka ovoga puta bude nešto dobro. Budni se sudaraju često. Morat ćemo pogledati. Svijet koji želimo, svijet je nama. Trebamo se željeti!

 

 

 

Astro Aisha

 

http://www.facebook.com/astro.aisha