“I počinješ razumit prvi puta, da jedno smo na vani, a drugo smo iznutra…”

Prašnjavi let tek ponekog Oleandra ostaje za nama. Jupiter u Lavu je bio sve što smo htjeli. Naš napon i snaga, naš teret, naša glad i žeđ. Dokazao je milijun puta koliko naše srce može podnijeti. Nije to bio možda naš najbolji poriv za dalje, naš let u bolje sutra, ali ako ništa drugo, bio je žilav dio nas samih. Bez borbe ne ide, najavljivao naš omiljeni Gigant. I izmijenio nas je. Ponos je ostao u nama, ako već ništa drugo nije. I snaga, neka snaga, kojoj ćemo se sada pokloniti po prvi puta…

Godinu dana iza nas samih otkriva svijet pun truda, borbe, pun preživljavanja. Nije to bio život na visokoj nozi nekih galantnih i uglađenih bića, bio je to odraz svake borbe u nama samima. Kad oduzmu ti ništa, da vidiš koliko vrijediš. Kad te udare sto puta, da vide koliko puta ćeš ustati. Da se uvjere da iako te gaze, svoje principe nećeš pregaziti. Ti ne moliš i ne staješ. Ustaješ se u svoje najteže jutro i ideš dalje. Snaga, neka to bude sve što si spoznao.

I sada ulazimo u nešto drugačiji svijet. Ritam pod nogama usporava. Sada više opažamo sitnice i detalje. Više smo oprezni i taktični. Srce i dalje udara, ali sada počinje dobivati svoj ritam. Nisu mali koraci ponekad za nas, ali to je sve što nam preostaje. Jupiter u Djevici sastavlja se u hiljadu komadića. Kao razbijeni mozaik skupljenim dijelovima vraća Sebe.  I znamo da Jupiterovo dostojanstvo u Djevici nije povoljno, ali to ne mora značiti da neće biti naše.

Okrenut ćemo se poslu, usavršavanju, redu, radu i disciplini. Ponekad zanijeti u nečiji tuđi svemir, želeći iskusiti neka nova prostranstva. Proširit ćemo vlastiti biznis, dobiti premještaj u drugi grad, pa čak i u drugu zemlju, samovoljno odlučiti otići na drugi kontinent. Bavit ćemo se sobom, svojom ishranom i tijelom, i češće hraniti njega nego li dušu. Vodit ćemo bilješke, praviti račune i planove. Posvajati kućne ljubimce i djecu. Pokušat ćemo sami sebe uvrstiti i u onako pun raspored. Zadovoljiti se kockicom čokolade ili trenutkom sklapanja očiju. Voljet ćemo svoju stolicu, svoj radni stol i tišinu. U smiraju dana, šalicu čaja i predah. Sebe.

Sve ono što Jupiter znači, daljina, putovanja, filozofija, religija, širina, moral, zakon, dobročinstvo i bogatstvo, sada se spušta na zemaljski nivo. Ako smo se sa Jupiterom u Lavu naučili boriti za sebe, sada ćemo se morati boriti za druge. U narednih godinu dana velike svjetske krize, ratova, dešavanja koja kucaju na naša vrata, Jupiter će zahtijevati solidarnosti i teško će ići sa tim.

Nažalost, mnogi će prije svega svaku informaciju obraditi u glavi, nego reagirati srcem. Mnogi će prije sortirati ljude u ustaljene ladice prema nacionalnosti, vjeroispovijesti, boji kože, spolu ili godinama, nego im pomoći. Razglabat će se često, dugo i naširoko o tome kome je potrebna pomoć i zašto. I u svom tom nadmudrivanju ostajat će mnogo praznine. Neko ništavilo. Nešto što nismo ni slutili da ćemo ostaviti za nama.

A opet, mnogi, vođeni raciom i logikom, dat ćemo mnogima šansu. Naučit ćemo biti sretni među sitnicama. Među ostacima  nas samih. Vješto opravdavajući svačiju manu i izgovor, svačiji razlog. Razlog da bude nešto. Da bude netko.

Ispružit ćemo svoje dlanove i valjda svakom pružiti ruku. Jednaku šansu za opstanak. Selektirat ćemo ljude u našim životima, jer neke promjene su neizbježne. Sortirat ćemo kaos u svojoj glavi. To vrištanje i buka, poželjet će mir. Shvatit ćemo da sreća obitava u svakoj ćeliji našeg tijela i da svaki centimetar kože ima svoju vrijednost.

Ljubit ćemo. Potiho. Obazrivo. Pažljivo. Zaštitnički. I dat ćemo im razlog i dat će nam razlog da ustrajemo. U trenutku kada budemo posustajali, sretat ćemo ljude, njihovu auru, sjaj i riječi. Osjetit ćemo njihov dodir, nikad jasniji, realniji, stvarniji i nikad trajniji. I ostavit će pečat, još tisućljećima unaprijed, jer znaju kako se to radi. Pamtit ćemo ih. I bit će nam potrebno mnoštvo vremena dok uskladimo svakoga, pa i sebe u dijelove svog života. Ljudi će sami kupovati karte po našoj koži, a mi ćemo ih gledati.

Svakome ćemo dati šansu da učini što želi. Kako želi. I kada. Mi ćemo se osvrnuti na učinjeno i odlučiti: koliko još može dalje. Koliko dubine mu poklanjamo. Koliko sebe. Svaki pedalj će mrsiti njegova stopala. Grijat će se našim unutarnjim nemirom. Našom lavom koja sada počiva u dubini. I znati će – dobit će nas, koliko nas je i zaslužio.

U tom pravilnom kretanju nikad ispunjenih mozaika, u labirintima naših oaza, ponekad, ponegdje, sresti ćemo se… u dodirima kože. Naslonjeni na tuđe svjetove. Udahnut ćemo se. Proparani od strepnje. Preskočivši sve granice. Samo oni koji putuju dovoljno u dubinu, mogu upoznati taj Svijet: “jer rijetki nađu rijetke, kad tad”.

 

Astro Aisha