Zar si umeo ikada da zaboraviš kako izgleda kada se sasijeku putevi nekih prošlih života, pa kada poglede ukrstiš u nekom vremenu, samo tebi danom. I onda, svaki puta, iznova, ponavljaš sebi, nema smisla, a tako se savršeno uklapa negdje u tebe to ispucalo parče tuđih koraka.
Imaš li barem jednu osobu na svijetu kojoj nisi nikada dodijelio ime? Tu vrištajuću sonatu koja proizvodi tvoj najglasniji muk. To parče izgužvanih uzdaha, napuštenih odavno. Jesi li ikada imao tog nekog koga nikada nisi ni imao?
Zamisli kakve kosti treba imati da iznesu tu ludost u kojoj vapiš? Jer tjera te na pomicanje svega što nikada nisi želio pomaknuti. I gledaš, siječeš svoj pogled o bol i pristaješ da budeš sve od čega si nekada bježao. Jer drži te, nevidljivo zakačenu među dlanovima i kao da samom mišlju drhti tvoje počinke kože.
Pa ga prerežeš zubima svaki puta kada pokušaš shvatiti razloge zbog kojih postoji, tako duboko. I sa kojim pravo te grebe u svojim slutnjama. I gdje se to zakači za tebe, kada ne umije biti svoj u dolaženjima?
I sada se bude neke stare priče, neke stare ljubavi, sudbinski odnosi iz prošlih života. Osjećamo tako dobro nekoga “u sebi”. Kako živi, diše. Ratuje u nama. I znam da znaš tu bliskost koja ti je sa svima strana, ali sa njime nije. Jer tako se dobro “prokleto” znate. Sasječeni u tisuće života. I opet je svemir prepleo vaše prste…
Možda je dobro vrijeme za oporavke. Obnove. Kontakte. Stare aktere. Kao u muzeju prekinutih veza, oživljavamo sebe. I neke “strance” koji nam nisu strani. Oni sa kojima neubrojivo brojimo živote. Reinkarnacije. Naše svjetove. Jer neke niti i neke veze stvorene su da traju i da se nastavljaju. Tisućljećima.
Da li naše odnose potpuno ubijene, umijemo postaviti na noge. Da li naša oživljavanja, imaju snage za još jedno sutra. Jer trebamo se. Drhtimo. Probuđeni na licima prašnjavih osmijeha zazivamo ljubav.
Volimo način propadanja u ogledalu. Volimo izbezumljeni dio sebe. Neki se sretnu jer ništa drugo ni ne znaju. A za ostalo se pobrine vrijeme. Želim te naučiti da hod naših prašnjavih sudbina umije biti spojen. Ponovno.
Da li smo dovoljno snažni da ga razdvojimo? Ili si imamo što “dati”? Ravno kao kiša. Da li ikada pomisliš na to?
Sanja Paraminski Aisha
Sanja Paraminski Aisha, mlada je književnica koja se od 2006. godine bavi ezoterijom. Njezine domene su astrologija i Tarot. Prepoznatljivog i osebujnog stila pisanja, dubokih tekstova koji su uvijek prožeti strašću, ostala je zapamćena kod mnogih čitatelja kao unikatan primjer astrologa koji uvijek na blizak i prodoran, a opet specifičan način pojednostavljuje astrološki jezik simbola i prenosi ga u stvarne slike. Specifična ne samo u stilu izražavanja, već i u stavu prema ezoteriji u kojem često savjetuje početnike da uče sami i na primjerima kroz praksu, umjesto slijepog iščitavanja literature. Tekstove piše onda kada osjeća potrebu, jer svakodnevnim pisanjem astroloških tekstova smatra da se gubi bit astrologije i da ona postaje mehanizam izgubljen u mnoštvu. Na astrološkom planu najviše je posvećena usporednim (emotivnim) analizama horoskopa, prediktivnoj astrologiji, kao i karmičkoj astrologiji te prošlim životima. U sklopu znanja o tarotu, održava i tečajeve istog. Od astroloških uzora uvijek rado ističe Predraga Petkovića zbog širine njegovog znanja i jednostavnosti izražavanja. Stalni je aktivni suradnik Astro portala te dopisni suradnik Sensa magazina. Njezini tekstovi objavljivani su u mnogim europskim medijima. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem, humanitarni je radnik te aktivista za ljudska prava.
"Budite usmjereni Zvijezdama, a ne vođeni njima, jer posebna su Buđenja u vašoj koži" 
